S liječnicom Davorkom Herman Mahečić razgovarali smo o debljini, utjecaju na zdravlje i kako riješiti problem koji muči mnoge

MagMe: Bliži se ljeto i trenutačno se svi bave s time kako će izgledati u kupaćem kostimu i kako bi trebali izgubiti onih nekoliko kilograma viška. Vi ste stručnjakinja po tome pitanju, pa nam recite kad imamo samo nekoliko kila viška što je estetski problem, a kad smo zapravo debeli, odnosno kako vi definirate debljinu?

Davorka Herman Mahečić: Debljina je bolest koja ima svoju jasnu definiciju. Dakle, indeks tjelesne mase koji govori o tome, što je izračun između tjelesne težine i visine, koji, naravno, nije sasvim precizan. Uvijek se uspoređuje fotografija bildera i jedne osobe s debljinom koji će imati praktički isti indeks tjelesne mase. No, uglavnom se u populacijskom smislu možemo dosta dobro orijentirati. Tu su i konfekcijski brojevi, opseg struka i bokova – ima više parametara i nije to toliko teško za definirati. Ljeto je vrijeme nekakve nervoze po tom pitanju. Inače smo to viđali po teretanama – u 5. mjesecu počinje histerija za vježbanjem, a danas se nekako debljina pokušava što je jednostavnije moguće. Definitivno sad i je neko vrijeme tijekom kojeg i mi sami na sebi toleriramo manje kilograma nego što je to slučaj po zimi.

MagMe: Dakle postoji razlika između mršavljenja i liječenja?

DHM: Liječnici koji se bave debljinom se miču od pojma mršavljenja. Mi uopće ne inzistiramo na mršavosti, mršavljenju – tim riječima. Dapače, vrlo često niti ne znam koliko moji pacijenti imaju kilograma jer se sablažnjavaju toga da stanu na vagu. I postoje neke stvari na kojima zaista ne treba inzistirati. Ako govorimo o mršavljenju tu je riječ samo o kilaži – stanete na vagu i vidite da je brojka manja. Ako govorimo o liječenju debljine, u tom slučaju debljinu doživljavamo onako kako bismo je trebali doživjeti – to je jedna vrlo, vrlo složena bolest od koje se umire. Naravno, ne u mladoj dobi, ali nosi sa sobom brojne rizike jer je oko 250 bolesti povezano sa samom debljinom. Praktički gledano, nema nijednog organskog sustava kojem debljina odgovara. I upravo u tom kontekstu mi nismo fokusirani na vagu niti na brojke, mi smo fokusirani na to pacijenti, i općenito svi ljudi, budu zdraviji. A uz to sigurno dolazi i onda nekakav pad u kilaži. Zašto nam je to još bitno – zato što svako liječenje debljine ima neki svoj plato. Nijedna debljina ne ide samo prema dolje, nego padne pa stane, kao neke stepenice. To je zato što se mozak navikava i registrira novu situaciju, odnosno manju kilažu i pritom pokušava sačuvati kilograme. I ako smo mi fokusirani isključivo na mršavljenje, na onom dijelu kad sve stane, tu nastane frustracija i tu sami sebi kažemo: “jela, ne jela, isto mi je” i vraćamo se prema gore s kilogramima

Zato je nama toliko bitno inzistiranje na liječenju debljine kao bolesti, a ne na mršavljenju što je čista estetika.

MagMe: A što mislite je li debljina kao tema još uvijek takav tabu?

DHM: To se nekad zaista pitam! Zato što se debljina još uvijek doživljava kao estetski defekt. To je bolest koja je od 50-ih godina prošlog stoljeća po međunarodnoj klasifikaciji bolesti priznata i ima svoju šifru: E66. Međutim mi još uvijek na to gledamo kao na neki znak slabosti, mane, kao vizualne stvari, a ne kroz prizmu zdravlja. I to je ono što mi pokušavamo promijeniti. I to je razlog zašto ja radim ovaj intervju, da ljudi budu svjesni da nisu sami i da si mogu pomoći, da postoje lijekovi i liječnici, odnosno da postoji strukturirana varijanta koja će pomoći. Tabu je ostao i dalje zato što je većini ljudi neugodno s nekim pričati ako vide da imaju debljinu. Mi rijetko i zbog toga kažemo da su debeli, ali pitanje kilograma se smatra nepristojnim.

MagMe: Kad je u pitanju ovaj problem, nema samo jednog liječnika kojem se možemo obratiti. Uvijek u tome sudjeluje niz različitih liječnika poput endokrinologa, kao što ste vi, psihijatra, ginekologa… Na koje sve načine debljina može utjecati na zdravlje – postoji li poveznica između reproduktivnog zdravlja žene i težine?

DHM: Zapravo bi debljinu trebali liječiti svi liječnici. Iz vrlo jednostavnog razloga: endokrinologa nedostaje u Hrvatskoj, a mi smo jedna od najdebljih nacija u Europi. I djeca u Hrvatskoj su predebela i zapravo ne postoji luksuz čekanja endokrinologa. Debljina je bolest koja se vidi na prvu pogled i za koju ne trebate nikakve posebne dijagnostičke metode. Da bi dijagnosticirala debljinu neću nijednog svojeg pacijenta poslati na magnetsku rezonancu na koju bi čekali godinu i pol. Postoji vrlo jednostavna dijagnostika koju može svaki liječnik napraviti.

Povezanih bolesti s debljinom, kao što sam već rekla, je 250 i ja radim u Klinici za ženske bolesti na Zavodu za humanu reprodukciju i zato tamo najčešće viđam pacijente – muške i ženske, s neplodnosti jer je poznato da debljina značajno smanjuje plodnost. I moram vam reći da kod velikog broja ljudi ta želja za majčinstvom, odnosno roditeljstvom, bude prvi poticaj da se obrate za pomoć jer tu možda nekako najlakše priznaju da ne mogu sami.

MagMe: Definitivno debljini kao zdravstvenom problemu ozbiljno treba pristupiti. Koji je po vama onda prvi korak za to, a pogotovo za one koji su obeshrabreni zbog prijašnjih neuspjeha?

DHM: Sigurno je da oni koji dođu na pregled, to im nije bila prva stvar koje su se sjetili. Znam da su ti ljudi već napaćeni, namučeni, isfrustrirani i da su već sve probali… Dio njih je već smršavio, pa dobio kilograme natrag u jo-jo efektu jer nam se mozak od toga brani, i onda to postane teško.

Prvi korak je prihvatiti da imaju bolest koju trebaju liječiti.

Mislim da kad ljudi prihvate, pojavi se i neka razina olakšanja – zato više nisu sami sa sobom i krivci za sve, nego imaju neki problem koji se u današnjoj medicini mogu liječiti. Radim više od 20 godina i moji profesori nisu imali ove mogućnosti. Mi danas imamo lijekove i možda je onda cijela ta priča danas o liječenju i debljini u eteru jer konačno postoji rješenje. Sve ovo o čemu sam danas pričala smo znali i prije 20 godina, ali nismo mogli ništa.

VIDEO

MagMe: O tom lijeku sad svi pričaju, ali koliko sam shvatila, to nije čarobni štapić nego je jako bitna promjena čitavog lifestylea? Što se sve mora promijeniti?

DHM: Nitko se nije udebljao od zraka. Mi kad napravimo obradu, moji pacijenti vrlo često traže neki endokrinološki disbalans – žele naći neki razlog zašto je to tako. Najčešće razloga nema i najčešće je razlog taj što su u nekoj fazi svojeg života ti ljudi jednostavno previše jeli. Ono što je istina, je da ti ljudi koji dolaze meni na pregled, da bi održavali svojih 100- 130 kilograma uopće ne moraju puno jesti. To su ljudi koji pokušavaju, koji su probali, koji sad dolaze, koji su jadni, tužni i isfrustrirani i dolaze po pomoć.

Temelj svakog liječenja je promjena životnog stila, što je najteže.

Dosta često se događaju rasprave “aha, sad imamo lijekove, pa nam ovo drugo ne treba”, što nije istina. Nema endokrinologa koji neće inzistirati na restrikciji unosa hrane i na promjeni hrane jer, budimo realni, ima ljudi koji nisu nikad naučili kako se pravilno jede, da postoje zdrave namirnice i njihov raspored što su stvari koje ni nemaju gdje naučiti. Možete googleati, ali ako niste kod kuće naučili i ako niste imali obitelj koja je po tom pitanju bila osvještenija, vi to strukturirano niste mogli naučiti. Imam dvoje djece i po onome što su vidjeli u školi, ne bih rekla da će oni tamo naučiti zdravo hraniti. Temelj mora biti prehrana, kao i fizička aktivnost koja mora biti strukturirana, uz napomenu da je danas napušteno mišljenje da pacijenti s debljinom moraju intenzivno vježbati – jer se smatra da je to opasno. Kad gledam neke showove, to je nešto na što, kao liječnik, ne bi pristala sudjelovati jer to nije u skladu s nekom dokazanom medicinom.

I tek nakon ovog svega dolazimo do lijekova. Lijekovi nisu čarobni štapić, i nisu ništa novo jer ta skupina lijekova postoji 10-15 godina. Zadnjih par godina je to možda postalo popularnije i proširilo se, ali to su lijekovi s kojima mi kao liječnici imamo veliko iskustvo, najprije u liječenju dijabetesa, a kasnije, u višim dozama, je došlo i do lijekova kojima se liječi debljina. Imali smo prvo lijek koji se davao svaki dan, sad je u Hrvatsku došao taj Wegovy koji se uzima jednom tjedno injekcijama i totalna je revolucija jer stvarno ljudima pomaže.

To olakšanje koje oni dobiju je stvarno nevjerojatno.

Sve to kreće iz glave, kao što sam rekla, i mozak se tu bori sačuvati kilograme, a sami simptom debljine je apetit. Kad liječimo debljinu mi liječimo apetit koji je pojačan. A kako objasniti koliki imam apetit? To je strašno subjektivna stvar. I prvo što mi pacijenti govore je da ne mogu vjerovati kako je živjeti bez da stalno misliš na hranu. A to je nešto što nam je teško za shvatiti i za objasniti, a ako se vratimo na temu tabua, o tome se ni ne priča. Tako da smo stvarno pomogli puno ljudi, drago mi je da je Wegovy došao u Hrvatsku i prije nego što sam očekivala, jer je ogromna navala za njim u svijetu. Pacijenti su stvarno zadovoljni, imamo odlične rezultate i lijepo je vidjeti te promjene jer one stvarno promjene ljudima život.

MagMe: A kako onda djeluje taj lijek, utječe li na taj pojačani apetit o kojem ste pričali?

DHM: Tako je. Godinama smo pokušavali riješiti problem lijekovima koji utječu na probavnu cijev, dok se nije shvatilo da je sve u glavu. U mozgu, u hipotalamusu su smješteni centri za glad i lijek djeluje tamo. Riječ je zapravo o jednom hormonu koji mi imamo u tijelu, koji nam govori kad je trenutak zasićenja. Ono što mi zovemo zasićenje je trenutak kad je obrok prekidamo, a sitost je period između dva obroka. Zasićenje je kraj jednog obroka. To je normalan hormon samo što je problem s njim što je samo par minuta u cirkulaciji, a onda je razgrađen. On nije nešto strano u našem tijelu, ali je kemijski modificiran da traje, da mu je vijek života takav da se može davati jednom tjedno.

I ono što je meni, kao nekome što stvarno voli hranu, super, da mi pacijenti koji su na toj terapiji kažu da im je hrana i dalje ukusna, ali im jednostavno treba manja količina.

Ne uzima se taj neki hedonistički dio koji je u našoj biologiji, ali i kulturi, a to je po meni važna stvar jer se “za stolom rađamo i za stolom umiremo”. Ovo je lijek koji utječe samo na to da nam je potrebno manje. I to je ta kontrola apetita s kojom pacijenti onda više nisu opterećeni, više nisu non stop fokusirani na hranu. Gube taj osjećaj koji je najsličniji žudnji, po onome što mi pacijenti opisuju.

MagMe: Ako nas sad gleda netko tko se bori s time, koja je glavna poruka koju je trebao čuti u ovom intervjuu?

DHM: Glavna poruka je da postoji pomoć. Da to nije nikakav njihov osobni problem nego bolest koju liječe liječnici. Mi živimo danas u vremenu kad nas u puno stvari “liječi” Internet, mi smo u vremenu influencera koji ili obožavaju ili mrze ove lijekove, ali u Hrvatskoj još uvijek postoje liječnici koji se o tome brinu. Poruka je da potraže pomoć, da se obrate svojem liječniku i da kažu: “ja želim otići na pregled zbog debljine”. Brojne liječnike vidite i na portalima i na Internetu, i u svakom gradu u Hrvatskoj ćete pronaći nekoga tko se s time bavi i možete otići po pomoć, bilo da je riječ o endokrinologu ili nekom od mojih drugih kolega, fizijatara, psihijatara, estetičara koji se s time bave. Tko god da je s time upoznat, to liječenje je vrlo jednostavno. Svaki liječnik to liječenje može i smije davati.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vigor Klaić