Federico Fellini najpoznatiji je talijanski redatelj i scenarist, a svojim radom obilježio je zlatno doba filma 20. stoljeća iako je radio i živio isključivo u Italiji.
Fellinijevi filmovi su duboko osobno viđenje društva i kako se njegov pogled na društvo mijenjao, tako su njegove faze to prikazivale u filmovima.
Rođen je 20. siječnja 1920., u talijanskom gradu Riminiju, a karijeru je započeo krajem tridesetih godina prošlog stoljeća kao karikaturist, zatim je pisao za radio te je potom, napokon, došao red i na film.
Tijekom Drugog svjetskog rata Federico Fellini pisao je skečeve i scenarije za radijski serijal “Cico e Pallina” u kojem je glavnu ulogu igrala Gulietta Masina. Fellini i Masina vjenčali su se 1943. godine i ostali u braku 50 godina, do kraja Fellinijevog života. Masina je bila njegova muza i glavna glumica u većini njegovih filmova.
Već 1945. osvaja prvu nominaciju za filmsku nagradu Oscar za suradnju s Robertom Rossellinijem na filmu “Roma città aperta”.
Ubrzo, Fellini postaje jedan od najboljih talijanskih scenarista. Uslijedile su suradnje s poznatim redateljima kao što su Pietro Germi (“Il Cammino della speranza”, 1950.), Alberto Lattuada (“Senza pietà”, 1948.) i Luigi Comencini (“Parsiane chiuse”, 1951.), dok je s Rossellinijem surađivao i na filmovima “Paisà” iz 1946. te “Il miracolo” dvije godine kasnije.
Film “Luci del varietà” predstavljen 1950. godine, njegov je redateljski prvijenac, djelo koje je režirao u suradnji sa iskusnijim redateljem Albertom Lattuadom s kojim je i ranije surađivao. No, film je dobio loše ocjene kritičara i doveo Fellinija i Lattuadu do velikih zaduženja koja će godinama kasnije rješavati.
Prvim samostalnim filmom, dvije godine nakon prvijenca, “Lo sceicco bianco”, započinje njegov ciklus filmova s temom prožimanja zbilje s maštom, dok u drugoj polovici pedesetih, sve više koristi neorealistične elemente predgrađa, “malih” ljudi, zapuštenog i siromaštva.
Uslijedili su komercijalni uspjesi “I vitelloni” (1953.) i “La strada” (1954.), filmski uradak kojim je osvojio Oscara za najbolji strani film. Mesina je kao glavna glumica za uspjeh u filmu dobila ponudu za snimanje nastavka, no Fellini je to odbio. Ubrzo ju je angažirao u filmovima “Il bidone” (1955.) i “Le notti di Cabiria” (1957.) – tim je djelom ona konačno stekla titulu prave zvijezde, a Fellini je kući odnio drugi po redu Oscar za najbolji strani film.
Veliko otkriće za Fellinija nakon perioda neorealizma, bilo je upoznavanje s radom Carla Junga. Čitao je Jungovu autobiografiju, eksperimentirao s LSD-jem i bilježio dnevnik svojih snova. Ono što je prije doživljavao kao izoštreno osjetilo percpecije, sada je interpretirao kao fizičke manifestacije svjesnosti. Svjesnost, uloge arhetipova i kolektivne svijesti važne su teme u njegovim filmovima sve do 1980. godine.
U filmu “La dolce vità” iz 60-e, napušta dosadašnje obrasce naracije i posvećuje se modernoj strukturi, tematici velegrada, svijetu izobilja i otuđenosti. Na ovom filmu po prvi puta surađuje s glumcem Marcellom Mastroiannijem, kojeg često naziva “svojim drugim ja” zato što je kroz uloge postao njegov alter ego. “La dolce vità” danas je klasik, a zanimljivo je da je prema prezimenu lika u slavnom filmskom uratku skovan termin paparazzo, opisujući ga kao “beskurpuloznog fotografa žutih stranica“. Film je proglašen šestim najboljim filmom svih vremena od strane američkog mjesečnika Entertainment Weeklya.
Nedugo nakon toga uslijedilo je i osvajanje treće nagrade Oscar za najbolji strani film za djelo “Otto e mezzo” (1963.), jedan od njegovih najcjenjenijih filmova i najvećih ostvarenja s postmodernističkim prizvukom koji će obilježiti njegovo daljnje stvaralaštvo. Ovaj film nazivaju autobiografskim djelom upravo zbog prikaza redatelja u krizi, naravno, kroz glavnu ulogu Marcella Mastroiannija.
Deset godina kasnije, Fellini se ponovno popeo na pozornicu svečane dodjele nagrade Oscar da bi preuzeo četvrti zlatni kipić za najbolji strani film za svoje remek-djelo – “Amarcord”. Film snimljen u samo šest mjeseci koji prikazuje njegov rodni Rimini pod fašizmom, tridesetih godina. Nostalgična, gorko-slatka i humoristična drama „Amarcord“ danas je njegov najpoznatiji film.
Fellinijevi kasniji radovi imaju sve veći utjecaj Hollywooda. U filmu “Il Casanoca di Federico Fellini”, koji je nastao samo tri godine nakon “Amarcorda”, umjesto željenog Mastroinannija, ulogu Casanove igrao je kanadski glumac Donald Sutherland.
Niti jedan drugi strani redatelj, koji je stvarao na jeziku koji nije engleski, nije postigao toliki uspjeh. Iako mu je Hollywood nekoliko puta razvio crveni tepih i pozvao ga raširenih ruku, Fellini je uvijek odbijao otići “preko bare”. Za njega su Rim i Rimini bili poznati i sasvim dovoljni.
Kombinirajući snove i stvarnost, autobiografiju i fantaziju te koristeći vlastito iskustvo kao podlogu, Fellini je psihoanalitiku u kinu doveo do svog vrhunca. Njegovi filmovi osvojili su 23 nominacije za najprestižniju filmsku nagradu Oscar i osvojili osam, od čega četiri za najbolji strani film.
Godine 1993. Fellini je dobio Oscara za životno djelo kao “priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavljala publiku diljem svijeta”. Iste godine, točnije 31. listopada, Federico Fellini je preminuo u Rimu od srčanog udara, samo dan nakon svoje 50. godišnjice braka. Njegova supruga preminula je nekoliko mjeseci kasnije.
Po Felinniju je nastao i pojam “Felliniska” koji se koristi kako bi se opisala bilo koja scena u kojoj halucinirajuća slika ulazi u bilo koji običan događaj. Značajniji suvremeni redatelji kao što su David Lynch, Tim Burton, Pedro Almodóvar, Terry Gilliam i Emir Kusturica navode kako je Fellini imao utjecaj na njihov rad i stvaralaštvo.
