Josipa Maras dala nam je uvid iza scene svoje kompanije, otkrila kako se nosi s ulogom liderice i gdje pronalazi inspiraciju

MagMe: Idemo odmah s najvažnijom vijesti – StudiJo je izlagao na najvećem sajmu namještaja Salone Del Mobile u Milanu, što je zaista veliki uspjeh jer rijetki hrvatski brendovi sudjeluju. Kako je do toga došlo i koji je sad osjećaj nakon što je prošlo?

Josipa Maras: Krenut ću od osjećaja. Sad je stvarno jako lijepo i osjećam se ko mladenka nakon vjenčanja koja je vratila sve tacne, pa sam onako rasterećena. A došlo je do toga kad sam ja krenula u ovaj svijet, bila sam svjesna da će svijet dizajna interijera biti nešto u čemu se ja moram kretati. I onda sam krenula proučavati. Prije možda pet, šest godina sam prvi put otišla vidjeti taj sajam, posjetiti ga, doživjeti što je to. Bila sam zaista impresionirana. Sjećam da smo imali akreditacije na kojima je pisalo “visitor” i gospođa koja je bila na jednom štandu je imala akreditaciju na kojoj je pisalo “exhibitor”. U tom trenutku sam pomislila: “želim biti exhibitor, želim tu akreditaciju”.

Četiri godine smo bilo na listi čekanja. Naše iskustvo je takvo da se ne “upada” lako – malo te promatraju, treba se dokazati.

Posebno kad su brendovi svježi, kad iza tebe ne stoji neka kompanija koja ima dugačku tradiciju. I ove godine sam se ja čak nadala da nas opet neće primiti što je meni bilo u redu jer sam rodila prije par mjeseci i ne bi žalila. I onda, kad mi to nije bio plan, stigla je obavijest da smo primljeni!

MagMe: Ali to nije prvi put da se StudiJo predstavio internacionalnoj publici – koji je to trenutak u poslovanju bio kad si odlučila da ti je Hrvatska premala i da je vrijeme da zakoračiš na svjetsku pozornicu?

JM: Prije nekih pet i pol godina sam se htjela se prijaviti na neko međunarodno natjecanje. Čisto da vidimo kako mi stojimo na toj nekoj svjetskoj sceni. Osjećala sam da imam što ponuditi. A htjela vidjeti i kako taj rad “diše” u svijetu. I baš je bilo to natjecanje u Milanu. Ja sam se prijavila, odnosno zamolila sam supruga da me prijavi jer je to za moj mozak bilo prekompleksno ispuniti. Moja želja je bila da taj žiri koji se sastoji od 50 možda najutjecajnijih ljudi iz svijeta interijera, pročita ime StudiJo, u nadi da će ga netko zapamtiti ili pogledati. Već te prve godine sam dobila nagradu za najljepšu tapetu u svijetu.

To je meni bila ona potvrda da imamo što ponuditi i u tom trenutku smo počeli razmišljati o tome da pokrenemo vlastitu proizvodnju.

I kako se taj proces odvijao, shvatili smo da su to prevelika ulaganja da bi se mi ograničili samo na Hrvatsku. Da ćemo uložiti previše u svim aspektima i da jednostavno moramo posložiti priču da budemo spremni dati svijetu nešto, ne samo Hrvatskoj.

MagMe: Vjerujem da si u ovih 10 godina poduzetništva svašta proživjela. Što bi izdvojila kao neke trenutke na koje si najponosnija? 

JM: Uvijek volim izdvojiti rečenicu Nebojše Glogovca koji je, kad su ga pitali “Je li ti znaš kako se postaje šampion?”, odgovorio: “Iskočiš na teren kad je najteže i pobjediš”. Tako da u principu sam ja najponosnija na ta “istrčavanja na teren”. Stvarno u tih 10 godina moj život se toliko promijenio – postala sam majka tri puta, bilo je pregršt različitih promjena u obiteljskom životu i nijednu situaciju nikad nisam koristila kao izgovor.  Kretala sam se usprkos svim situacijama koje se događaju. Ja sam se kretala tamo gdje želim biti.

Na takve situacije sam najponosnija – na to što nisam odustala, što danas suprug radi sa mnom, što je to obiteljska kompanija i što živim kako sam sanjala.

MagMe: Vratimo se na početak – zašto baš tapete? Jesi li vidjela da postoji potreba na tržištu ili si se kao diplomirani grafički dizajner htjela kreativno ostvariti u dizajnu interijera? Ispričaj nam kako je krenula tvoja priča? 

JM: Nitko nije došao na kavu i rekao: “ja ću sad nešto smisliti”. Uvijek dođe iz nekog rješavanja problema. Pa tako su i tapete došle kao rješenje problema na kojima sam tada radila. Prije tapeta sam se bavila ilustracijama, a prije ilustracija sam se bavila slikarstvom, imala sam svoje izložbe. U jednom projektu u kojem sam radila ilustracije jedan zid je bio težak za rješiti – bilo je puno kosina pa okviri nisu odgovarali, i onda sam u Photoshopu tu sliku koju sam nacrtala namijenjenu za okvir, stavila na cijeli zid i to je promijenilo kompletno prostor. Tad se dogodio taj “aha” trenutak i od tad sam ja u otprilike 10 dana preokrenula cijelu priču.

Znala sam da u tom trenutku mogu ponuditi nešto što nitko ne radi.

Tako je nastala ta ideja.

MagMe: Otkud crpiš inspiraciju za novi dizajn tapeta? 

JM: Mislim da inspiracija nikad nikome nije problem. To je nekako moje stajalište.

Problem je pronaći vrijeme i disciplinirati se te tu inspiraciju provesti u djelo.

Jednostavno, svaka tapeta je nastala iz neke potrebe, neke želje i odluke da ću ja to noćas početi raditi. Tad se obvežeš i ne gledaš natrag. I onda u tom procesu počneš uživati. Ali taj prvi korak mi nikad nije bilo ugodno napraviti – ustati se iz toplog kreveta, s djecom, skuhati kavu i sjesti i raditi. Iza nas, barem iza mene, je većinom takvih situacija kaos. Mislim da će se svaka uspješna žena složiti s tim teorijama da nitko ne ostavlja iza sebe sve posloženo, pa složi nešto lijepo – iza nas je većinom toliko stvari koje nam ne idu u prilog. Jednostavno ne staješ na njima nego usprkos tome odlučan si danas biti ovdje, pa sam tako ja bila odlučna naslikati svaku tapetu.

MagMe: Od tvoje ideje, preko malog biznisa u početku, s godinama si stvorila uspješnu kompaniju s 13 zaposlenih i 14 nagrada, te si zapravo od kreativke morala postati i liderica. Kako se nosiš s tom ulogom u kojoj možda u svakodnevici ima najmanje kreative? 

JM: Mislim da mi je danas puno lakše nego ikad prije. Put do ovdje je bio težak, ali ja sam prije 10 godina odlučila kakva ja želim biti. I ja sam svaki dan kretala iz te uloge – Josipe za 10 godine, koja će se ustati i otići na trening, biti s djecom, nevečer raditi i jednostavno sam znala koje sve korake moram raditi svaki dan da bi postala ta osoba.

Sve te uloge danas ne nosim dobro jer nisam svaki dan najbolja liderica ni najbolja mama. Biram bitke. Danas mogu biti svojoj djeci najpotrebnija, a sutra na poslu.

Sad je bio sajam u Milanu, imam malu bebu – znala sam da je tih tjedan dana vrlo važno za našu budućnost da ja budem primarno Josipa koja će biti u StudiJu, a manje mama. Naravno, da sam ja bila rastrgana i teško je i svaka od nas to razumije. Ali to je samo biranje bitki. Moram reći da ja nikad nisam sve uloge jednako dobro nosila, ali dam svaki dan što mogu dati. Posložim si prioritete i definitivno u tom procesu neke uloge i loše odradim. 

MagMe: Sad kad se osvrneš i vratiš na početak – jesi li tada zamišljala veliku kompaniju, što je StudiJo danas, ili si možda na neki drugi način definirala uspjeh?

JM: Zamišljala sam sebe ovakvu. A za sebe ovakvu mi je trebao StudiJo.

Mislim da nitko ne vjeruje u svoje ljude koliko ja u svoje. Zato što ja zamislim gdje želim biti i znam da ne mogu sama. A znam da zajedno možemo.

Cijelo poslovanje, posložiti sustav, to je puno kompleksnije… U cijelom procesu je kreativni dio je možda pet posto. A u tom drugom dijelu, nisam dobra, ali znala sam tko je – moj suprug. On je bio čovjek koji je imao iskustvo rada u korporaciji, imao je iskustvo o vođenju ogromnih projekata u vrlo stresnim situacijama i onda je došao u kompaniju koja je njemu stvarno bila kao idealna. Nije tu samo on, nego i ostatak tima. I svaki čovjek u kompaniji nosi zasluge za naš uspjeh. Zato sam na cijelu tu priču sam izuzetno ponosna i zahvalna. 

MagMe: 10 godina je prošlo, ostvarila si puno toga. Možeš li nam otkriti imaš li neke nove planove ili želje za StudiJo u budućnosti?

JM: Želja imam zaista puno. Imam oko sebe ljude s kojima smijem stvarno svašto poželiti. Mislim da smo svi skupa u mogućnosti napraviti puno veće stvari nego što trenutačno radimo. Nijedan ovaj sajam, nijedna nagrada, ništa to nije stvar koja mjenja sliku poslovanja preko noći. To su samo one male stepence i mali koraci koji se akumuliraju. Mislim da svaki dan svi od nas napravimo taj jedan korak koji je vrlo bitan u onom snu kojeg ja imam možda za pet ili deset ili možda koju godinu više. Ako budemo zdravi ne sumnjam u pozitivne rezultate koji će biti u korist svih nas.

A od nekih konkretnih planova imamo želje dalje izlagati na sajmovima, pokazivati se svijetu i izvan Europe, sigurno. Također imamo u planu skoro proširenje kapaciteta i proizvodnje i morat ćemo onda shodno tome proširiti tim.

Kako ćemo, ne znamm ali uvijek me tješi ona rečenica: “ne moraš imati cijeli plan, moraš znati samo idući korak”.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vigor Klaić