56 četvornih metara, dvije spavaće sobe i bezbroj pametnih rješenja jednog stana u Zagrebu. Arhitektica ističe da “dobar projekt košta, ali višestruko vraća”
Prijatelj je kupio stan u Zagrebu i trebalo ga je opremiti pa nas je zamolio da mu damo prijedlog kako da ga uredi” – ukratko nam je odmah u uvodu dala kontekst arhitektica Ana Bjelić, osnivačica Studija 9010 koja je ovaj projekt radila u suradnji s kolegicom, arhitekticom Jelenom Prokop. Doznajemo kako stan pripada mladom paru s djetetom koji povremeno boravi u Zagrebu, a stan je trebao biti namijenjen njihovom boravku ili pak po potrebi biti raspoloživ za najam.
S obzirom na cijeli proces od ideje do realizacije, koji je nerijetko dug i kompleksan, arhitektica Bjelić ne krije kako je investitor imao veliku želju da se prostor što bolje maksimalno iskoristi. Komentira kako je to ujedno učestali problem današnjih novogradnji, a to je stan što manje kvadrature u koji se pokušava smjestiti što veći broj soba.
Ovaj stan konkretno raspolaže s 56 četvornih metara, a projektiran je kao stan s dvije spavaće sobe unutarnjeg prostora i četiri četvorna metra lođe, što znači da su i sobe i dnevni prostor manji no što bi trebali biti za taj broj stanara. Upravo to navodi i kao najveći izazov u cijelom procesu.
“S obzirom na to da su tlocrtni raspored i pozicije instalacija bili zadani, primarno smo se bavili time da s investitorom odredimo stil i smjer uređenja prostora koji mu se sviđa. Druga važna tema bila je kako osigurati dovoljno spremišnog prostora, a da istovremeno interijer ne bude “zagušen”. Proces je bio dug. Prošli smo kroz niz prezentacija i imali puno sastanaka jer je investitoru bilo važno da bude siguran u svaku odluku. No, nastavno na to, tijekom izvođenja radova nije bilo velikih izmjena i projekt je realiziran uspješno” dodaje arhitektica koja ne krije kako je veliki izazov bio i naći najbolje rješenje za kuhinju i ulazni prostor.
Naime, dnevni boravak s kuhinjom nije bio dovoljno velik da se u njega smjeste i funkcionalna kuhinja i blagovaonski stol, stoga je projektirana kuhinja sa šankom koji ujedno služi kao blagovaonski stol. Ni ulazni prostor nije bio dovoljno prostran da se u njega smjesti adekvatan ormar za odjeću i obuću s obzirom na to da je na poziciji ormara projektom zgrade predviđena dizalica topline. Danas učestao slučaj radi čega je bilo potrebno osmisliti rješenje kako bi se u tom prostoru smjestilo barem osnovno potrebno za odlaganje odjeće i obuće pri ulasku u kuću.
S obzirom na to da je bilo potrebno raditi mnogo custom made rješenja kako bi pametno iskoristili prostor, zajednički su odlučili većinu budžeta utrošiti na namještaj po mjeri, a ono što je preostalo, na kupovni namještaj koji će se u budućnosti po potrebi lako zamijeniti.
Na pitanje kako bi opisala stil, arhitektica govori da je u pitanju nježni minimalizam s detaljima inspiriranima japanskom estetikom. No, osim toga Bjelić ističe kako u cijelom projektu postoje i tri najdraže stvari koje bi kao projektanti izdvojili, ali i s kojima bi se investitori isto tako složili.
To je kuhinja sa šankom gdje je cilj bio da se taj šank ipak doima kao centralni blagovaonski stol, a ne dio kuhinje. Zato su ga, dodaje, malo omekšali krivuljama. Tu je i ulazni prostor u kojem se nalazi ugao obložen ogledalima u punoj visini prostorije koji skriva spomenutu dizalicu topline i elektroormare te ujedno sadrži plitki ormar za obuću. Cilj je bio sakriti sve navedeno, a istovremeno vizualno proširiti prostor. Uz njega se nalazi i mala klupa s vješalicama za jakne i kapute.
Kao treću stvar izdvajaju spavaću sobu u kojoj nije bilo mjesta za ormariće pa je umjesto njih napravljeno uzglavlje s plitkim policama i ormarićem. Uzglavlje se nastavlja u ormar obložen ogledalima, ponovno radi vizualnog dojma veličine prostorije.
Uz ove tri stvari, arhitektica Bjelić ističe i manju sobu koja može biti dječja, radna ili gostinjska, ovisno o potrebama. Ona je potpuno bijela uz dodatak detalja drvenih ručkica koje ne možete ne zamijetiti.
Neizostavno pitanje bilo je i da nam otkrije kakva je bila suradnja na relaciji investitor, projektant. Govori kako je ona bila dobra te da su proveli mnogo vremena u dijalogu s investitorom jer je on ima želju biti uključen u mnogo detalja cijelog procesa. Međutim, imao je povjerenja u njih i nije se puno nametao niti uplitao u projektiranje, što se pokazalo najboljom opcijom za projekt s kojim smo svi u finalu bili zadovoljni.
Za kraj, zanimalo me i da mi otkrije koliko je danas izazovno ili pak nije biti arhitekt s obzirom na cjelokupno stanje na tržištu, inflaciju, anomalije u svijetu, odnosno kako se to odražava na njezinu profesiju, ali i brzu izmjenu trendova, konzumerizam, nedostatak vremena, ali i investitora koji svašta vide, žele, potražuju itd.
“Smatram da je u našoj profesiji, ako radiš ovako male projekte s privatnim investitorima, izazov uvijek bio isti, a to je kako predočiti ideju klijentu tako da on može razumjeti. Nemamo svi jednako dobro razvijen osjećaj za prostor, što je preduvjet da bi osoba upisala arhitekturu i u konačnici se bavila projektiranjem. Danas imamo dobre alate za to, možemo napraviti fotorealistične prikaze i slično, međutim to su i dalje slike na papiru, a osjećaj u prostoru je nešto drugo, ono najvažnije. U tom kontekstu mislim da nam ti alati, koji su nam jako korisni, ujedno ponekad i odmažu. Pogotovo kada investitori vide neke generirane prikaze na internetu koji izgledaju stvarno, a u naravi nisu izvedivi ili se radi o tehnički neispravnim detaljima. Kod adaptacija se primjerice zna dogoditi da investitori inzistiraju na nečemu ili ne mogu shvatiti koliko takvi zahvati koštaju ili se pak ulove za detalje kao što su boja zavjese ili visina stropa, a teško im je sagledati širu sliku. U ovom cijelom procese je jako važno da klijent ima povjerenja u znanje i stručnost arhitekta i oko stvari koje si sam ne može zamisliti” objašnjava Bjelić i dodaje kako postoji još jedan izazov s kojim se često susreće, a to je pripremiti klijenta na trajanje procesa projektiranja koji zahtjeva svoje vrijeme kako bi bio kvalitetan i kako bi projekt bio uspješno realiziran bez nepredviđenih troškova. “Dobar projekt košta i traje, ali višestruko vraća u odnosu uloženog i dobivenog” zaključuje.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Dino Šaruga