KOLUMNA | Treba li roditelj biti animator? Ili je njegova uloga nešto drugo?

Autorica kolumne je Matea Vitik, magistra edukacijske rehabilitacije i vlasnica Kiddo centra, kroz čije programe se usmjerava na sagledavanje tijela u cjelini i međupovezanost različitih razvojnih područja uz naglasak na individualnosti i važnosti prepoznavanja svih osnovnih kretnji kako bi beba bila podržana na svom razvojnom putu, a roditelji samopouzdani u svojoj ulozi. Sve njezine kolumne možete pročitati na ovom linku. 

A istina je tiša, sporija i puno nježnija. Bebi u prvoj godini ne treba animator. Treba sidro. Što znači biti sidro? Sidro ne vuče, ne ubrzava i ne mijenja smjer svakih nekoliko minuta. Sidro je stabilno. Predvidljivo. Tu. Ono daje osjećaj sigurnosti i dopušta kretanje – ali iz mjesta koje je stabilno.

Roditelj kao sidro znači biti osoba koja: ostaje dostupna i kad je beba uznemirena, ne paničari na svaki plač, ne “popravlja” svaki trenutak, ne mora stalno nuditi novu aktivnost da bi bila važna.

Bebi nije potrebna stalna pažnja. Potrebna joj je pouzdana pažnja – ona koja dolazi kad zatreba i ostaje dovoljno dugo da se tijelo smiri.

Razvoj se događa u odnosu, ne u programu

U prvoj godini života bebin živčani sustav tek se organizira. Ona ne uči svijet kroz objašnjenja, nego kroz iskustvo odnosa. Kroz to kako je nošena, kako joj se govori, kako se na nju reagira.

Beba uči: “mogu li se opustiti u tuđim rukama”, “hoće li netko doći kada trebam”, “kakav je svijet kad nije preglasan i ubrzan”, “mogu li biti mirna i sigurna u vlastitom tijelu”…

To se ne uči kroz igračku koja svijetli ili proizvodi zvukove. To se uči kroz: pogled koji se zadržava, glas koji je poznat i smiren, ruke koje nose s povjerenjem, ponavljajuće, uobičajene trenutke svakodnevice.

Razvoj se ne događa zato što roditelj nešto “radi”, nego zato što jest.

Zašto bebi ne treba stalna stimulacija

Često se govori o poticanju razvoja, ali se rijetko govori o prostoru za integraciju. Bebi je, jednako kao i poticaj, potrebna i pauza. Vrijeme bez intervencije. Trenutci u kojima smije osjetiti svoje tijelo, svoje pokrete, svoje misli – a da je netko stalno vodi ili usmjerava.

Kad je stimulacije previše: tijelo ostaje napeto, pažnja se raspršuje, beba se teže smiruje, a roditelj se brže iscrpljuje.

Usporavanje nije gubitak vremena. Usporavanje je dio razvoja.

Roditelj nije tu da stalno zabavlja

Jedna od najčešćih zabluda suvremenog roditeljstva je ideja da je “dobar roditelj” onaj koji je stalno aktivan. Koji stalno smišlja, nudi, pokazuje… No, bebi ne treba roditelj kao animator. Treba roditelja koji može biti s njom i kad se ne događa ništa posebno.

Presvlačenje, hranjenje, nošenje iz sobe u sobu, ležanje na podu, čekanje nekoliko sekundi prije reakcije – to nisu prazni trenuci. To su trenuci u kojima se gradi povjerenje.

Kad roditelj ne osjeća potrebu da ispuni svaku tišinu, beba dobiva poruku da je tišina sigurna. Važno je reći i ovo: činjenica da roditelj nije animator ne znači da se razvoj ne potiče.

Bebe trebaju podršku za razvoj svojih vještina, ali ta podrška ne izgleda kao stalno nuđenje aktivnosti, igračaka ili zadataka.

Razvoj se ne potiče količinom podražaja, nego kvalitetom iskustva.

U prvoj godini života beba najviše uči kroz vlastito tijelo i kroz odnos s odraslom osobom. Zato poticanje razvoja često izgleda vrlo jednostavno i događa se u svakodnevnim situacijama: u načinu na koji roditelj drži bebu, tako da joj daje stabilnost, ali i prostor da se sama aktivira, u položajima u kojima beba može osjetiti svoje tijelo, a ne biti pasivno “namještena”, u trenutku kad roditelj pričeka i ne odradi pokret umjesto nje, u ruci koju roditelj ponudi da je beba uhvati, umjesto da je povuče…

Takvi mali, gotovo nevidljivi izbori imaju velik utjecaj na razvoj. Kada bebu ne stavljamo u položaje za koje još nije spremna, nego joj omogućimo da do njih dođe sama, razvijaju se osjećaj kontrole, snage i povjerenja u vlastito tijelo.

Roditelj koji zna kako nositi, kako spustiti, kako ostaviti bebu u položaju koji je stabilan, ali ne ograničavajući, potiče razvoj bez pritiska. Bez forsiranja. Bez stalne stimulacije.

U takvim trenucima roditelj nije animator. On je vodič koji zna kada se povući i dati prostoru da razvoj sam napravi svoje.

Sigurnost je temelj svakog razvoja

Tek kad se beba osjeća sigurno, može se usuditi: istraživati, okretati se, posezati, kretati se dalje od roditelja, vraćati se po “punjenje”.

Sigurnost nije prepreka razvoju. Sigurnost je ono iz čega razvoj raste.

Roditelj kao sidro omogućuje bebi da se udalji, jer zna da se ima kamo vratiti. Da pokuša, jer zna da će biti dočekana. Da se smiri, jer netko drugi već nosi dio tog tereta.

Kad se roditelj smiri, smiruje se i beba

Bebe izuzetno osjetljivo reagiraju na stanje odrasle osobe uz sebe. Ne toliko na riječi, koliko na ton glasa, napetost tijela, brzinu pokreta. Roditelj koji stalno “mora nešto” šalje poruku da svijet ne miruje. Roditelj koji može stati šalje poruku da je svijet sigurno mjesto.

Biti sidro ne znači biti savršen. Znači biti dovoljno stabilan – i dovoljno stvaran.

Ako danas nisi “ništa posebno radio/la”, možda si napravio/la najviše

Ako si danas nosio/la bebu bez žurbe, gledao/la je dok leži i promatra, odgovorio/la na njezin glas i ostao/la miran/na dok je ona bila nemirna – bio/la si sidro.

U prvoj godini života beba ne pamti aktivnosti. Pamti osjećaj.

I zato je važno zapamtiti ovo – beba ne treba roditelja koji će je stalno zabavljati. Treba nekoga tko ostaje. To je dovoljno. I to je temelj svega što dolazi dalje.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Instagram