Povodom Dana očeva s Nenadom Borgudanom razgovarali smo o glazbi, arhitekturi i ponovnom očinstvu

U razgovoru nam je otkrio kako doživljava očinstvo u različitim životnim fazama, podijelio emocije vezane uz svoju novu pjesmu, prisjetio se glazbenog puta Detoura, ali i govorio o svojoj ljubavi prema arhitekturi i scenografiji. Saznali smo kako uspijeva balansirati između svih svojih strasti, ali i koji su mu najdraži projekti te koje snove još želi ostvariti. Što nam je sve otkrio, pročitajte u nastavku članka ili pogledajte na našem YouTube kanalu.

MAGME: U kasnim si 40-ima ponovno postao otac. Kakav je osjećaj vratiti se pelenama i uspavankama nakon toliko godina? Kako uspoređuješ iskustvo očinstva sad i kad si prvi put postao tata?

Nenad Borgudan: Neobično je, pogotovo zbog razmaka od dvadeset godina, a shvatio sam i koliko sam toga zaboravio. Prije dvadeset godina kao da si bio neki drugi čovjek — i doista jesi. S 28 godina, kad sam dobio prvu kćer i sad u 49. godini kad sam dobio drugu kćer, imam osjećaj kao da se radi o dva različita života i dvije različite situacije. Naravno, neke stvari refleksno funkcioniraju i to ne zaboraviš, poput mijenjanja pelena, no sve nosi neke drugačije situacije. Stariji si, spoznaje su drugačije, a ponekad imaš i manje živaca.

MAGME: Bi li rekao da ti je danas lakše ili teže biti tata malom djetetu?

NB: Neke su me stvari iznenadile, jer u nekom trenutku shvatiš da nisi više toliko mlad, pa je naravno samim time i teže. No s druge strane, imam i više strpljenja i razumijevanja.

Postao sam mudriji i razumijem da bolje shvaćam odnose i da sam odgovorniji prema njima.

MAGME: Kad se radi o tvojim kćerima — posljednju pjesmu “Piccola” posvetio si upravo njima. Kako je nastala ta pjesma, kako si je emotivno doživio i kako su je tvoje kćeri prihvatile?

NB: S obzirom na to da svakog dana pišem pjesme, u svaku se pjesmu unosim i emotivno. Pjesma “Piccola” je zasigurno posebna, jer je nastala u posebnom trenutku, onda kad se rodila moja mlađa kći Leia. Unutar godinu dana, bio sam u jakoj emociji i popriličnom šoku — promijenio mi se život. Postoji stih u pjesmi koji najbolje opisuje takvo stanje — “Sad mi se smije raspad sistema, kao nikada do tad”.

Već sam za svoju prvu kćer, Jonu, koja danas ima 23 godine pisao pjesmu, međutim nju nikad nisam uspio završiti. Onda kad se Leia rodila sam krenuo pisati pjesmu “Piccola”, ne s namjerom da napišem pjesmu, nego mi se jednostavno u toj emociji stvorila inspiracija.

Isto kao i prvi put, na trenutke mi se činilo kao da se radi o izlaganju s intimnom emocijom i nisam je u početku namjeravao izdati. Međutim, nakon godinu dana, pjesma je došla do oblika s kojim sam bio posve zadovoljan i poželio sam da izađe i da je ljudi čuju. Naravno, “Piccola” je posvećena Joni i Lei — radi se o istim osjećajima u razmaku od dvadeset godina.

Pjesmu prati i meni iznimno lijep spot koji je radila Ivana Radić, mlada umjetnica koju do tad nisam poznavao. Ona je mom kolegi Mateju Miloševu radila jedan poseban spot i negdje kad se ova pjesma krenula definirati i kad smo znali da ćemo ju izdati, počeo sam tražiti rješenje za spot. Vjerovao sam u ono što radi, spot je rađen tehnikom stop animacije i jako je lijepo povezan uz pjesmu Piccola. U spotu se pojavljuje i naš pas Yoko, koja nas je napustila prije godinu dana, a uvijek je bila zaštitnički nastrojena uz mlađu kćer.

Kroz ovaj smo spot prikazali jednu lijepu obiteljsku bajku.

MAGME: Nakon ovo privatnog i emotivnog trenutka, zanima me tvoj angažman u brendu Detour, jednom od najprepoznatljivijih bendova na domaćoj sceni. Kako ti vidiš njegov put od početaka pa do danas?

NB: Detour je nastao silom prilika, jer prije njega je postojao bend Yammat, današnji radio Yammat i upravo je po njemu bend dobio ime. U to smo vrijeme, do 2006. bili Yammat i tad sam napisao pjesmu “Tvoje lice se promijenilo”, jednu od mojih prvih uspješnijih pjesama. Bend je trajao sve do trenutka kad smo se razišli u mišljenjima, onako kako to inače biva. Imali smo zatim već usviran bend s lijepim repertoarom i javila se potreba da promijenimo ime i tad je nastao Detour, s istim članovima. Bila je to 2006. godina i taj stilski dio oduvijek je ostao isti i provlačio se nekako kroz moju emociju i moj glazbeni ukus te autorski rad.

Sljedeće godine slavimo 20 godina i prije gotovo 20 godina smo izdali prvi album koji se zvao “Neobično Detour”.

U osobnom kontekstu, Detour gledam kao putovanje za koje uopće nisam znao da ću do njega dogurati i to je moja dnevna potreba. Mislim da je bend sad — možda je teško reći u najljepšoj fazi — ali došli smo do jedne zrelosti kad sve postaje jednostavnije i kad više nema toliko nepotrebne energije, koja je možda nekoć postojala.

MAGME: Nesumnjivo je da je glazba tvoja najveća strast, no tvoj put nije tipičan glazbeni. Diplomirani si arhitekt, a paralelno radiš i kao scenograf na televiziji. Kako balansiraš između glazbe, arhitekture i scenografije — jesu li ta područja sličnija nego što se naizgled čine?

NB: Od djetinjstva sam imao naglašenu likovnost i uvijek sam bio spretan u tome, a arhitektura mi je bila veliki cilj i želja, dok sam mislio da je glazba za mlade i ono čime se baviš do srednjih dvadesetih, a onda postaneš ozbiljan čovjek. Zato mi je trebala arhitektura i volio sam je i radio kao arhitekt 12 godina, prije nego što sam postao scenograf na televiziji.

Kao najdraži projekt pamtim Arenu Zagreb, jedan od zanimljivijih projekata na kojem sam imao sreću sudjelovati, a onda i sreću da se odabere moje rješenje s lamelama koje su dale karakter toj zgradi.

Svih tih godina sam inzistirao na tome da radim u struci, ali i na tome da imam svoj bend, jer glazba mi je kontrapunkt koji mi je potreban u životu. Kad se nečega zasitim, volim se prebaciti na nešto drugo.

Što se tiče sličnosti ovih zanimanja, sve se radi o zadacima praznog papira. Kad dobiješ prazan papir, primiš olovku i zadatak je isti — iz ničega stvoriti nešto. I onda potražiti u tome sklad, idealan oblik, ono nešto što se traži u glazbi, dizajnu i arhitekturi.

MAGME: Od glazbe, arhitekture i scenografije — postoji li nešto što ti je najdraže ili to ovisi o trenutku i inspiraciji?

NB: Ovisi o trenutku, jer fasciniran sam svime čime se bavim. I likovnošću i prostornim oblikovanjem i bilo koji oblikom dizajna, pa tako i glazbom. Naravno, funkcionalnije je biti samo jedno, jer onda možeš više vremena uložiti u nešto, no ne funkcioniram tako i jako mi je važno svoje vrijeme uložiti u sve ono što me interesira.

MAGME: Kad smo apsolvirali da si svestrani kreativac i da konstantno nešto radiš — vratimo se na ulogu tate. Kako tvoja obitelj doživljava tvoj ritam i pronalaziš li slobodno vrijeme?

NB: Ono što se trudim raditi jest ne forsirati. Nemam nekih klasičnih obaveza, autorski dio pruža da budeš slobodniji i sam si kreiraš dan. Trudim se i sam u tome da se ne moram u jednom danu baviti svime, a postoje i dani kad se kao kreativac ne bavim ničime.

MAGME: S obzirom na tvoju bogatu karijeru, imaš li neki neostvareni san koji želiš ostvariti — bio on glazbeni, arhitektonski ili nešto u potpunosti neočekivano?

NB: Od arhitekture sam se udaljio, no taj neočekivani dar koji se dogodio je bila Arena Zagreb i teško da će se takvo što ponoviti. Zanimljiv je bio nedavni koncert u Areni Nene Belana na kojem sam bio počašćen raditi scenografiju i vizualno oblikovanje. Uživao sam u tom projektu i događao se upravo u Areni te se sve povezalo na jedan lijep način. Na kraju ostaje samo taj jedan samostalni koncert Detoura u Areni Zagreb. To je moja neostvarena želja.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vigor Klaić