Zagreb kao drugi dom: Evo kako je 65 četvornih metara u novogradnji nadmašilo londonski standard

“Shvatio sam to kao izazov,” kaže nam na početku razgovora Sekulić, ne skrivajući da kontekst hrvatske tržišne novogradnje, ili kako ga on naziva “urbicida”, nije baš inspirativan polazišni okvir. No, umjesto da se zaglavi u ograničenjima, krenuo je od onoga što je funkcioniralo: dobra orijentacija stana, solidna izvedba instalacija i podova koji su nudili dovoljno dobar temelj da se, uz realan budžet i jasno postavljene ciljeve, napravi nešto vrijedno.

Od samog početka cilj je bio jasan, stvoriti jedan nepretenciozan ugodan životni prostor koji će donositi veselje boravka u njemu kroz dekore drveta, tople tonove sive i lagano granuliranog kvarca u blagim smeđim tonovima, kao i limewash terracotta tona na zidovima u kupaonici, spavaćoj sobi i predsoblju. Zidna keramika je usklađena sukladno, a sve to s crnim naglascima rasvjete i armatura kao i mnogim umjetničkim radovima na zidovima. Nakon definiranje palete boja, sam proces je išao lako proizlazeći iz tlocrtne strukture stana, dok je izrada kataloga opremanja komadnim namještajem ciljala na pogađanje želja investitora i kao komplementarna nadopuna cijelom prostoru.

Dakako, u cijelom procesu bilo je i nekoliko izazova i specifičnost koje leže u činjenici da se radi o novogradnji, relativno konfekcijskoj za hrvatske prilike s tlocrtom koji nije savršen. Također, trebalo je brzo reagirati tijekom završnih radova prije primopredaje stana investitorima, da uspiju dogovoriti kvalitetniju keramiku i sanitarnu opremu tijekom izvođenja dok su ostale izmjene na unaprjeđenju prostora vršili u sklopu rada na interijeru. To je zahtijevalo možda neku projektantsku agilnosti izvan klasičnih okvira i standardnog redoslijeda faza projekta, dodaje arhitekt koji se prisjeća kako su na dan dolaska investitora iz Londona, na “gradilištu” imali u jednom danu izmjenu parketara, stolara, montažu radne ploče u kuhinji i električara, koji su svi završavali zadnje finese i dorađivali sitnice da bi stan bio potpuno funkcionalan i spreman. Naravno da su uspjeli, ali uz dobar projekt management, što postaje sve bitniji segment posla arhitekta u interijeru.

“Ja uvijek kažem nešto, što će mi mnogi kolege i zamjeriti, a to je da svaki prosječan dizajner ili arhitekt može dizajnirati ili projektirati solidan stambeni prostor ili interijer, ali realizacija, organizacija, nadzor i koordinacija izvođača uz povjerenje i razumijevanje investitora je krucijalna za uspješnu realizaciju tog projekta, a to je nešto što investitori nerijetko još ne razumiju i nisu voljni platiti pa dobri projekti znaju pasti na toj stepenici. Danas više nije dovoljno biti kreativan i rješavati osnovne prostorne probleme, već i sprovoditi realizaciju do samih detalja, što će na kraju činiti razliku od konfekcije i prosjeka” objašnjava.

Na temu estetike i stila prostora, kaže pak kako je prema njegovom mišljenju nezahvalno danas govoriti o tome s obzirom na to da i u društvu, kao i u medijskom prostor postoji rašomon po pitanju nomenklature stilova. 

“Dok je za nekoga minimalizam kupiti bijele pločice i kuhinju bez uklada s malim ručkicama ili bez, za drugoga je to vidljivi beton sa tatamijem na podu bez namještaja. Takozvani skandinavski stil je za nekog laminat u dekoru drveta i namještaj iz švedske robne kuće, dok je za drugog, pod od borovih dasaka i namještaj od masivnog drveta. Također je brzina izmjene trendova u arhitekturi i dizajnu toliko brza da nadilazi i vremenske i geografske okvire da postaje sve teže ukalupiti definicijski neki projekt u javno poznate pojmove stilova. Svaki projekt koliko god malen proizlazi iz nekog konteksta ili ishodišta koje ga determinira, makar to bila geometrija, svjetlo ili neka memorija. Što se bolje to kroz projekt afirmira, to je rezultat i realizacija bolja bez obzira na stil” govori te skreće pažnju kako mu s vremenom sve bitniji faktori u radu postaju stvari koje će možda zvučati dosadno čitateljima, a to su financijski okvir projekta, budžet, upoznavanje s investitorom, razumijevanje ne samo njihovih površnih želja, tipa što im se svidjelo na Pinterestu i koja im je najdraža boja, već što žele s nekim prostorom, tko će u njemu živjeti i kako, koje su im navike čak do toga što im je neki pokretač, neka strast u životu generalno i onda ponovo, budžet.

“Nakon ovoga bitna je izrada projektnog zadatka, dogovor oko toga što sve planiramo, i što ja kao arhitekt mogu uopće ponuditi svojim klijentima kao uslugu i kao vrijednost za njihov projekt odnosno nekretninu. Ako su svi dionici u ovom procesu realni i iskreni u svim ovim pripremnim fazama te s dobrim uhodanim izvođačima, sam kreativni proces mene kao arhitekta je užitak i ide relativno brzo i glatko. Kada nema dvojbi u projektnom zadatku i cilju, proces odabira, prijedloga i odluka za arhitekta je nesputan i proizlazi lako iz godina akumuliranih znanja i iskustava.”

Govoreći što mu je nekako posebno u ovom projektu, na što bi se posebno osvrnuo, skreće pažnju kako su možda najzadovoljniji s kuhinjom. S obzirom na supstandardno male kvadrature današnjih novogradnji na tržištu, dvoumili su se kratko je li u dnevni dio potrebno pokušati ugurati i klasični blagovaonski stol, ali su se naposljetku složili da organizacija kuhinje oko velikodušno planiranog šanka s visokim sjedenjem i elegantnom rasvjetom bitno čini cijeli prostor otvorenijim i prozračnijim, a kuhinju komotnom. 

Pored toga istaknuo je i činjenicu da su od samog početka planirali i opremanje prostora s umjetničkim radovima, posterima, plakatima, kolažima i akvarelima te je ovo rijedak projekt u kojem je imao sreće kao projektant naići na savršeno razumijevanja od strane investitora, od samog budžetiranja ovog segmenta projekta do senzibilnosti za likovnu umjetnost. Tako se u stanu mogu naći akvarelni radovi Luise Pascu, sitotisak Klasje, radovi Josipe Krolo i Ive Zagoda do filmskog plakata iz 60-ih godina iskopanog u antikvarijatu ili lineal printeva, koji su neki arhitektov passion side project. Sekulić dodaje i da niti jedan interijer, osobito životni prostor, nije kompletan bez umjetnosti, koja može biti prisutna u najsuptilnijim i ekonomski prihvatljivim okvirima, kao niti bez biljaka. To je sve, ističe, neki framework koji prostor čini životnim, ugodnim i slojevitim.

Za kraj, na pitanje kako je izgledala suradnja na relaciji projektant investitor naglašava da je bila izvrsna, točnije za poželjeti. “Općenito je moje iskustvo takvo da upravo razumijevanje, povjerenje i komunikacija ključno doprinose uspješnoj realizaciji svakog projekta. Mnogi kolege to neće otvoreno priznati, ali zna se dogoditi da je klijent nekad direktna opstrukcija uspješnoj realizaciji projekta bez da je toga svjestan, jer postavke samog projekta nisu dobro odrađene. Ja sam presretan da smo na ovom projektu investitori i ja bili uigrani tim i da sam od njih dobio apsolutnu konstruktivnu podršku u svakom pogledu.”

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Ivan Buvinić