Trenerica Ana Brozović otkriva zašto djeca najbolje uče kroz igru i kako pokret oblikuje njihov razvoj

MagMe: Što je zapravo Inner Movement i tko iza njega stoji?

Ana Brozović: Znači, Inner Movement je zapravo, ukratko, unutarnji pokret. Dugo smo dolazili do tog imena kako bismo mogli objasniti što zapravo radimo jer pristupamo malo drugačije. Inner Movement je program kroz koji pomažemo djeci i odraslima da oslobode, razviju i istraže svoje unutarnje potencijale te da povežu tijelo i um. To radimo kroz osviješten pokret, kroz igru, i kod djece i kod odraslih, ali i kroz usmjeravanje pažnje općenito. Znači, u svakom dijelu treninga navodimo djecu i odrasle da usmjeravaju pažnju na ono što rade.

MagMe: Vjerujem da je to jako zahtjevno.

AB: Da. Osobno, kad sam krenula s radom, završila sam fakultet i nisam znala što bih konkretno. Nedostajalom mi je nešto u tom radu, da nije samo fizička aktivnost, nego nešto dublje. Zapravo, taj psihološki dio koji se nadovezuje na tjelesnu aktivnost. Prvo sam radila samo na sebi. Ne volim baš koristiti termin, “rad na sebi”, možda je bolje reći – produbljivanje svijesti. Prve tri godine bilo mi je najzahtjevnije, a onda je to sve nekako počelo sjedati. I sad imam svog mentora koji me vodi. To nije nešto što se usvoji kroz jedan ili dva treninga. Kroz cijeli dan osvještavam sebe i pripremam se za svaki trening. Ono što mi često naglašavamo jest da je to cjeloživotno iskustvo, ideš razinu po razinu, stepenicu po stepenicu, ali stalno se penješ. Nikad zapravo nije kraj, uvijek možeš još više i bolje.

MagMe: Jesi li oduvijek znala da ćeš biti trenerica? Kad ti je to došlo?

AB: Zapravo, ja nisam ni htjela biti trenerica, a pogotovo ne trenerica djece. To se razvilo na četvrtoj godini fakulteta. Prvo sam završila fizioterapiju, a onda shvatila da se ipak ne želim dalje razvijati u tom smjeru. Jako me zanimala rehabilitacija pa sam odlučila ići prema kineziterapiji. Sport je oduvijek bio prisutan u mom životu. Željela sam raditi sa sportašima pa sam upisala KIF. Tamo sam spojila kineziterapiju sa svojom željom da pomažem sportašima u rehabilitaciji nakon ozljeda.

Kako sam dolazila do tog nekog dubljeg dijela, pomislila sam – ne, želim pomoći ljudima da do ozljeda uopće ne dođe. Zašto čekati kraj, kad se ozljeda već dogodi? Onda sam došla na jednu zamjenu u vrtić, gdje sam upoznala prekrasnog mentora Vekija. Tamo sam upoznala i Valentina, koji je drugi suvlasnik Inner Movementa. Oni su mi približili djecu, baš onako iz srca. Zavoljela sam ih, to je toliko čista energija na treningu, toliko te oslobode. Ne mogu ni opisati!

Kad sam počela raditi s djecom, svi moji kod kuće su ostali “paf” jer ja prije toga nisam htjela ni imati djecu. Bila je priča – ne želim imati djecu, idem ganjati karijeru, postati business žena. I onda odjednom – obožavam djecu. Toliko volim raditi s njima i toliko mi pomažu da se i ja razvijam na nekim drugim životnim poljima, da budem iskrenija i otvorenija. Na kraju sam postala trenerica. I dalje sam u kineziterapiji i rehabilitaciji, ali ovo mi je postalo nešto baš posebno, nešto što radim iz srca.

MagMe: Nas dvije se, ustvari, poznajemo jer moji klinci od najranije dobi dolaze kod tebe na treninge. Koliko je važno da se djeca od malih nogu bave sportom? Koliko to utječe na njihov razvoj, motoriku i sve ostale vještine koje usvajaju kroz sport?

AB: Gimnastika, ja volim reći, spada među kraljice sportova. Tu su još atletika, plivanje i neke borilačke vještine, kao neka opća baza sporta. Ali, općenito je važno da djeca krenu sa sportom odmalena, baš od malih nogu.

Mnogi se čude što radim s tako malom djecom, već od godinu dana. Čak mi i neke starije klijentice kažu: “Ma što će njima to?” Ili se čude što roditelji ulažu u individualne treninge za tako malu djecu. Ali ne vide širu sliku.

Ta djeca možda još ni ne idu u vrtić, a dobivaju neku drugu vrstu autoriteta. Uče se odvajanju od roditelja, da nisu stalno slijepljeni uz njih, i to im kasnije u životu jako koristi. Zaista je nevjerojatna razlika između djece koja idu na treninge i one koja ne idu. Općenito sve više vidimo, čak i na televiziji, da djeca više ne znaju pravilno čučnuti ni skočiti.

MagMe: Nedavno sam čula liječnika kako govori da sve više djece danas ne zna ni pravilno skakati. To me baš potaknulo na razmišljanje. Na što sve zapravo utječe rano bavljenje sportom? Ne samo na motoriku, nego i na samopouzdanje, emocionalni razvoj i samoregulaciju?

AB: Generalno, način na koji mi radimo jest da pokret, odnosno tjelesnu aktivnost, koristimo kao alat. Znači, to nam nije primarno, iako izvana izgleda kao da jest.

Kroz trening, pogotovo kad je više djece u grupi, ali i individualno, usmjeravamo im pažnju. Uče razvijati strpljenje i uvažavati druge oko sebe.

Na prvim treninzima najviše promatramo djecu i odrasle. Gledamo gdje su njihovi potencijali, a gdje blokade, kako bismo im na to mogli ukazati. Ali ne tako da upiremo prstom, nego ih navodimo da sami to vide. Primjerice, kod djece često vidim strah od visine, posebno kod penjanja po švedskim ljestvama. Moj pristup je – u redu, osjeti da sam tu, ali idemo vidjeti zašto se bojiš.

Postavljam im pitanja, razgovaram s njima i kroz neku priču ih navodim da sami vide da možda nema razloga za strah. Tako ga postupno nadvladaju i prolaze kroz tu blokadu. I to će kasnije u životu vjerojatno primjenjivati na puno drugih situacija, ne samo na švedske ljestve i visinu.  Imali smo, recimo, situaciju koja pokazuje kako trening pomaže i u proširenju kapaciteta. Kod mene je bila jedna djevojčica koja se jako dugo nije mogla odvojiti od roditelja. Mama je morala stalno biti s nama u dvorani, i to je bilo u redu. To je suradnja.

Mnogi treneri bi rekli – “dijete nije spremno, pričekajte još malo.“ Ja na to gledam drugačije. Ne kao da dijete nije spremno, nego kao priliku da ja budem strpljiva. Tako se i ja razvijam, a istovremeno pomažem i mami i djetetu da se osjećaju prihvaćeno, a ne odbačeno. Dijete tako širi svoje kapacitete, postaje snažnije i postupno se odvaja od mame. Danas je gledam u dvorani i sada ona pomaže svojoj sestri. Baš je lijepo promatrati kako se taj razvoj odvija postupno, u valovima.

MagMe: Kad je pravo vrijeme da dijete krene na treninge? Postoji li neka dobna granica ili svatko može doći, isprobati i vidjeti što mu odgovara?

AB: Sve je individualno. Nekoć sam htjela postaviti granicu od godinu dana, čak i malo više. Sjećam se da si mi i ti onda došla. Isprva sam bila protiv, a onda mi je Valentino rekao – “hajde, nemoj odustati.“ Prije vas sam imala slučaj s jednim autističnim dječakom, gdje mi je također prvo bilo rečeno da nije spreman. Radimo i s djecom s posebnim potrebama, ja volim reći da je to njihov dar i da oni mogu nadvladati puno toga.

Ja sam se kroz taj dio jako razvila i shvatila da zapravo nema strogog dobnog ograničenja jer smo svi individualni. Neko mlađe dijete može već biti spremno i jako lijepo reagirati. Možda će mama ili tata neko vrijeme morati malo duže ostajati u dvorani, ali ide se malo po malo.

MagMe: Ali faktor je i prohodavanje, zar ne?

AB: Najviše, da. Najvažniji faktor je prohodavanje. Iako nije nužno, dijete može krenuti i prije, kada se već počinje dizati na noge, a onda kod nas i prohodati. Jer rade motoričke zadatke poput provlačenja, dizanja, puzanja, kolutanja i penjanja. Sve im to može pomoći u razvoju.

MagMe: Ono što mene uvijek iznova oduševi jest koliko se brzo vidi napredak. To sam primijetila i kod svoje curice. Sve što rade u dvorani kasnije primjenjuju na igralištu i u parku, kroz veću stabilnost, opreznost i sigurnost u pokretu. U toj su dobi djeca poput spužvica i nevjerojatnom brzinom upijaju sve što im se pruža.

AB: Da, i ono što bih stvarno htjela naglasiti jest da kod njih sve ide kroz igru. Ovo je rekreacija. Neka djeca će kasnije otići u profesionalni sport, neka neće, i ne moraju nužno. Profesionalni sport u nekim svojim aspektima može biti nezdrav, zato je važno biti oprezan. S druge strane, razvija natjecateljski duh, a i na tome radimo kroz treninge.

Ali sve mora ići kroz igru. Ne želimo ubiti njihovu dječju zaigranost i volju jer djeca puno brže uče kroz igru nego kroz pristup “hajmo biti vojnici, red, rad i disciplina“.

MagMe: Koji ti je najdraži dio rada s djecom, a koji najizazovniji?

AB: Rekla bih da mi je najizazovnije kada ja sama nisam posložena prije treninga. Tad ne mogu ni njih osjetiti. Najviše se vodim tim energetskim radom, pokušavam osjetiti u kakvom su oni stanju kada dođu na trening. Ali ako ja nisam dobro, onda mi je to izazovno. Djeca to jako osjete i preuzmu tu energiju.

Sjećam se jedne situacije na treningu. Jedan dječačić bio je baš izvan sebe. Naljutio se i rekao Valentinu – “ti si kriv!” Valentino je samo stao. Vidjela sam da mu se pojavila ljutnja, ali se u tom trenutku smirio i iznutra posložio. Tada sam shvatila koliko je taj energetski rad zapravo važan. Čim se on smirio, dijete se odmah promijenilo. Mislim da je imalo tri godine. Opustilo se, uključilo u igru i sve je ponovno bilo dobro.

A najzabavniji i najljepši dio rada s djecom je kada cijeli trening prođe kroz igru. Oni ni ne shvaćaju da treniraju. Ništa im nije naporno, puno se smijemo. Znali smo čak odraditi trening gotovo u potpunoj tišini. Imam nekoliko videa s takvih treninga. Dvadeset minuta sve funkcionira bez puno riječi. Taj bih dio definitivno izdvojila.

MagMe: Osim programa za djecu, imate i programe za odrasle. Možeš li nam reći nešto više o njima?

AB: Za odrasle su kod Inner Movementa najzastupljeniji pilates i gimnastika za odrasle. Valentino vodi gimnastiku za odrasle i više energetske programe. To su programi u kojima vodi relaksacije, lagane meditacije i osvještavanje tijela, iako taj dio imamo na kraju svakog programa. Ja vodim pilates na Borongaju, svoje MAT grupe za žene. Trenutačno smo u procesu stvaranja prostora u kojem će se održavati i drugi oblici treninga, ali najzastupljeniji su upravo gimnastika za odrasle i taj energetski dio.

MagMe: Kad je riječ o gimnastici za odrasle, moramo li biti u dobroj fizičkoj formi ili mogu doći i potpuni početnici?

AB: Možete biti potpuni početnici! Ljudi često imaju potpuno iskrivljenu sliku o tome. Imamo, primjerice, ženu od pedeset godina koja je naučila raditi premet naprijed i premet natrag. Znači, nema ograničenja.

Samo treba vjerovati u sebe i biti spreman učiti. Naravno, neće svatko napredovati istom brzinom. Najveći je problem kada ljudi dođu s uvjerenjem da nešto ne mogu. Upravo im pomažemo promijeniti tu percepciju. To je zapravo taj dublji dio našeg rada.

MagMe: Ako se odrasli ili roditelji s djecom odluče za trening kod vas, kako izgleda prijava? Kako vam se mogu javiti?

Mogu nam se javiti putem Instagram profila Inner Movement ili izravno na naše osobne profile, do kojih također mogu doći preko Inner Movementa. Ipak, najveći broj ljudi dolazi nam putem preporuke, što nam je jako drago.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vigor Klaić