Pavle Matuško uspješan je glumac koji skromno kaže: “Sreća me poslužila na sve strane.” Razgovarali smo s njim
Četvrtak ujutro, studeni i hladan dan u Zagrebu. Sjela sam u kafić i tamo dočekala mladog, visokog i šarmantnog glumca Pavla Matuška. Bilo je rano ujutro, on stiže na vrijeme i govori mi: “Prije nekoliko sati vratio sam se iz Ljubljane”, a tamo je bio jer je održana premijera jednog od najiščekivanijeg hrvatskih filmova godine, “Dražen”, filma o velikom Draženu Petroviću. Matuško u filmu tumači lik Aleksandra Petrovića, Draženova brata. I tako mi započinje priču o tome kako je izgledao njegov put do najveće uloge u dosadašnjoj karijeri.
S obzirom na to da se prvi put susrećem s ovim mladim glumcem iz Slavonskog Broda, zanimali su me njegovi umjetnički počeci.
“Gluma je došla slučajno… Bavio sam se ozbiljnom košarkom do svoje 16. godine, do trenutka u kojem sam ozlijedio koljeno.”
Taj naizgled težak trenutak u konačnici se ipak pokazao sudbonosnim za njegovu glumačku karijeru. Naime, tražio je mjesto na kojem može iskaliti svu energiju koju je inače koristio za treninge i baš u to vrijeme djevojke iz škole pripremale su predstavu za kraj školske godine.
Bilo je to vrijeme kad je Matuško završavao drugi razred srednje škole, pristao je na ulogu u školskom mjuziklu i tamo otkrio svoju novu strast. “Bilo mi je jednostavno, zabavno, bilo je kao da se družim s ljudima, a ne kao da nešto radim. No, tad još to nisam ozbiljno shvaćao.” Nedugo zatim, učlanio se u dramsku grupu, započeo s amaterskom glumom i na kraju srednje škole, odlučio se na studij povijesti umjetnosti i zemljopisa u Zadru. No, taj je fakultet samo upisao i nije ga u konačnici pohađao.
Matuško je prije upisa već znao da želi studirati glumu, no zbog pritiska drugih, prvotno je od toga sna odustao. Svima je rekao da neće upisati Akademiju, iako je bio siguran da je to ono što želi. Spletom okolnosti, i srećom kako sam kaže, dan prije roka za prijavu za prijemni odlučio je sutradan biti u Zagrebu i prijaviti se. Daleko od svih, bez toga da je itko znao što smjera, samopouzdano je iz prvog pokušaja upisao Studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Unatoč tome što je poznata stvar da je za glumu potrebna opsežna priprema, uspio je upasti i bez takve velike pripreme. “Imao sam veliku, veliku sreću”, završava.
Već nakon nekoliko minuta našeg razgovora, shvaćam koliko je skroman i zahvalan na svemu što mu se dogodilo, no jednako tako da se radi o iznimno radišnom mladiću čiji je talent neupitan. Predanost svemu što radi, zasigurno potječe i na činjenici da se bavio profesionalnom košarkom (danas još igra u jednom klubu) i da razumije koliko je napora potrebno za rezultate koje želiš. Košarka mu je kaže, prva ljubav, a tu je ljubav obilježio i Dražen Petrović. I napokon stižemo do priče o tome kako je dobio ulogu u filmu redatelja Danila Šerbedžije.
Matuško se redatelju javio na Messengeru na Facebooku. Za snimanje novog filma saznao je gotovo tri godine ranije. Točnije, njegova je mama gledala “Vijesti iz kulture”, informativne vijesti o kulturi u kojima je bio prilog o filmu koji se priprema.
“Nakon što mi je mama rekla da se snima film o Draženu Petroviću i da se javim redatelju, tad sam bio u fazi da ne javljam nikome, nisam kao mladi glumac htio druge povlačiti za rukav… Ali kad sam čuo da se snima film o mom idolu, nisam se mogao ne javiti.”
Otišao je s redateljem na piće i krenuli su pričati o projektu. U tom se trenutku Matušku činilo da ne postoji nitko bolji od njega za ulogu Dražena, jer glumac koji igra profesionalnu košarku je stvarno rijetkost, pogotovo onaj koji je još uvijek aktivan. U konačnici, ulogu Dražena dobio je glumac Domagoj Nižić, a Matušku je pripala uloga Draženova starijeg brata Aleksandra, također košarkaša. “U konačnici, sve je ispalo kako je i trebalo, mislim da bih ulogu Dražena shvatio preosobno”, dodaje.
Kaže da je bio neizmjerno sretan kad je saznao za ulogu. A da nije dobio niti jednu drugu ulogu u filmu, siguran je da bi dane provodio na setu, makar u ulozi redateljeva pomoćnika ili asistenta, samo mu je bilo važno da na neki način sudjeluje u projektu. “To je najveća uloga u mojoj dosadašnjoj karijeri, nadam se da je i iduća najveća, ali za sad je sigurno to ona Ace Petrovića”, ponosno prepričava.
S obzirom na to da ovaj šarmantan glumac (koji u svakom trenutku ima osmijeh na licu dok priča o svom idolu) kao da zna gotovo sve o Draženu, zanimalo me kako mu je bilo još više utonuti u život košarkaške legende: “Još uvijek tonem u taj život, to je kao neki nepresušni roman, istovremeno komedijski i tragičan. Tome je doprinijela i činjenica da u filmu glumi Marko Petrović, Aleksandrov sin i Draženov nećak, koji mi je otkrio brojne anegdote. Ukratko, mislio sam da o Draženu znam sve, no tek sam tijekom snimanja shvatio da ima još puno toga za saznati.”
Nakon što mi je ispričao sve o ovom filmu, upitala sam ga što preferira – “film ili kazalište?” Kazuje mi da oboje i da je prilično jednostavno za objasniti:
Film je redateljeva umjetnost, a kazalište je glumčeva.
“Unatoč tome što je film plaćeniji, kazalište je moj prostor da se isprobam do kraja, da živim život koji igram, a ne samo da taj trenutak traje koliko traje jedna filmska scena”, dovršava. Da Matuško obožava kazalište, objašnjava i vijest da će uskoro postati član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Ta ga uloga iznimno raduje i to je upravo ono što svaki mladi glumac sanja, karijeru u velikim kazališnim kućama u Hrvatskoj. Stalan je to posao i odmiče se od one nesigurnosti koja prati brojne mlade umjetnike.
Kad se radi o kritikama, Matuško mi priznaje da se nastoji ne obazirati na to, međutim, da mu je iznimno teško gledati samog sebe na velikom platnu: “Vidim svaku situaciju i svaki trik koji prodajem, ne uživam u gledanju toga kako glumim, jer znam da glumim i da to nisam ja…Možda svoju glumu preozbiljno shvaćam.”
Potpora mu je u životu iznimno važna, a to mu je već godinama žena Gabrijela. Ona je isto u dramskom poslu i puno mu pomaže, jer ima neku drugu viziju glumačkog posla: “Često mi zna dati glumačku uputu, zna mi reći koliko sam nebitan i koliko sam bitan.”
Mislio sam da sve mogu sam, no najljepše je kad imaš nekoga uz sebe tko te prati u svemu.
Završava moj razgovor s glumcem, a on mi za kraj spominje kako bi bilo dobro da u tekstu spomenem da je za njegov dosadašnji uspjeh sreća igrala najveću ulogu. Ostvarenje sna da glumi u filmu o Draženu Petroviću (nečemu čemu se ni u snovima nije nadao), najveći je projekt u karijeri ovog skromnog mladića koji sav svoj uspjeh pripisuje sreći. No, puno je toga više od pukih sretnih trenutaka.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: MagMe