Ikone moderne arhitekture (treći dio)

Ovim člankom zaključit ćemo temu ikona moderne arhitekture u području kuća – mnoge bi se još mogle izdvojiti – ali ove su meni iz različitih razloga prirasle srcu. Ovog se puta među autorima našla se i jedna žena, strastvena i detaljna, čvrste ruke u arhitekturi obilježila je jedno vrijeme arhitekture u Brazilu. Osjetite prijelaz rukopisa koji donosi kraj 20. stoljeća s obzirom na ono što smo proučavali u početku 20. stoljeća, odnosno prethodnim člancima. Novi materijali, nove mogućnosti, nova interpretacija, ali ista želja – sklad prostora, vremena, mogućnosti, društva, potreba, funkcija, konstrukcije i ljepote.

Philip Johnson, The Glass House (1949. godina, New Canaan, Connecticut, Sjedinjene Američke Države)

Nadahnuta kućom Farnsworth, autora Miesa van der Rohea, staklena kuća Philipa Johnsona je izgrađena na imanju arhitekta te je prva u nizu od 14 građevina koje su tamo izgrađene tijekom 50 godina. Kuća je prizemnica, jednostavnih i skladnih proporcija, otvorenog tlocrta, zatvorena u modulima čelične konstrukcije koje ispunjavaju staklene stijene. Staklo koje je prozirno, ali i reflektirajuće u isto vrijeme, na sebi oslikava i vanjsku prirodu i život u kući. Bogatstvo vanjske prirode korisnik u potpunosti uživa iz topline unutarnjeg prostora. Ovdje se ponavlja intenzitet odnosa kuće i prirode koju je Rohe postigao u kući Farnsworth.

Jedini zatvoreni prostor u kući je sanitarni čvor, skriven u kružno organiziranom tlocrtu koji u svoj oblik prima i kamin, koji u prostoru čini valjak koji je od istog materijala kao i pod, obložen ciglom. U vanjskom oblikovanju taj valjak izlazi iz krova kuće i tako i u vanjskim proporcijama naglašava svoju različitost. Osim tog zatvorenog valjka ostale podjele u kući izvedene su ormarima i policama za knjige što kuću čini otvorenim poligonom za uživanje.

Lina Bo Bardi, Glass House (1950. godina, Sao Paulo, Brazil)

Smještenu u bujnoj vegetaciji Mata Atlántica u Sao Paulu, Lina Bo Bardi dizajnirala je staklenu kuću kao mjesto okupljanja umjetnika i vlastiti dom. Glavni dio kuće – dnevni prostori, stoje iznad terena na tankim okruglim stupovima, kojima se kuća približava idealima modernog pokreta, dok stražnji, “puni” dio kuće sjeda na teren. Ova dvojnost očitava se i u tlocrtu kuće, gdje su dnevni prostori u kontaktu s okolinom, odvojeni od privatnih prostora koji su zaštićeni u pozadini.

Vertikalna konstrukcija, koja se sastoji od metalnih stupova, svedena je na minimum i stapa se s bogatom vegetacijom. Ispod povišenog volumena, elegantno vanjsko stubište vodi do glavne razine. Stubište je dvokrako te je podest svojevrsno odmorište okrenuto prema krajoliku. Doživljaj penjanja iz prirode u kuću sigurno je poseban. Osim orijentacije dnevnih prostora prema prirodi, priroda prolazi i središtem kuće. Kroz središnji atrij uzdiže se stablo na koje su također orijentirani svi prostori. Ova kuća bogata je zrakom, svjetlošću, prirodom i pomno odabranim umjetničkim djelima koji kao još dodatni materijali grade ovu velebnu kuću.

Paulo Mendes da Rocha, Casa Butantã (1973. godina, Sao Paulo, Brazil)

Dvije kuće blizanke, za sebe i sestru, Mendes da Rocha je isprojektirao na obroncima u četvrti Butantã. Kuće su betonske, ostavljen je vidljivi beton izvana i iznutra te su jedan od monumenata brazilskog brutalizma. Struktura kuća je strogo modularna – četiri stupa podupiru kat kuće konstrukcijski sačinjen od betonske ploče poduprte rebrima i betonskih fasadnih greda postavljenih u oba smjera. Odignuti volumen stvara zasjenjeni prostor koji postaje slobodna pristupna površina, slobodno dvorište djelomično zaokuplja cilindar u kojem se nalaze prostorije za kućno osoblje i stubište koje omogućuje pristup na gornji kat.

Na gornjoj razini centralno su smještene spavaće sobe i osvijetljene su zenitalno. Na taj su način obodni pojasevi slobodni za smještaj zajedničkih životnih prostora. Pregradni zidovi, građeni betonskim pločama od pet centimetara, ne dosežu strop i stoga pogoduju poprečnoj ventilaciji u cijeloj kući. Krov kuće ne staje s linijama zatvaranjem kuće nego se produžava i tako svojim gredama stvara zasjenjenje dugim staklenim stijenama na istočnom i zapadnom pročelju. Ovo veliko stambeno gnijezdo zaštićeno betonskom konstrukcijom koja lebdi na četiri stupa, iako kad kažemo da je od betona osjetimo hladnoću, ustvari je predivan prostor, otvoren, prozračan i zaštićen u isto vrijeme.

OMA, Villa dall’Ava (1991. godina, Pariz, Francuska)

Prostorna orijentacija vile proizašla je iz njezine lokacije koja se nalazi u vrtu na brdu. Kuća je projektirana 1984. godine, a dovršena je 1991. godine te se nalazi se u stambenom naselju Saint-Cloud koje preko Bois de Boulogne gleda na Pariz. Zahtjevi klijenta su bili dva različita stana – jedan za njih i drugi za kćer te bazen na krovu s pogledom na Eiffelov toranj. Sama vila uzdiže se s razine ulaza na krovnu palubu smještenu na tri kata iznad. Vizualno različiti volumeni složeni su i orijentirani kako bi se optimizirao pogled na vrt i udaljeni grad.

Zajednički prostori za obitelj smješteni su unutar glavnog volumena staklene kutije smještene u vrtu. Arhitekti su to mjesto zamislili kao prostoriju omeđenu vegetacijom i terenom. Zidovi stvaraju propusnu barijeru između interijera i eksterijera te se klizno otvaraju u vrt. Iako je obod vile gotovo u potpunosti staklo na razini vrta, ono nije na svim dijelovima prozirno. Južna fasada je od prozirnog i pjeskarenog stakla, zaklanjajući dio dnevne sobe od pogleda, a omogućava prolazak svjetlosti. Bazen zauzima razinu krova središnjeg volumena te odozdo, nema jasnih naznaka njegovog postojanja. Površina vode doseže malo ispod razine krova. Stanovi “strše” iznad središnjeg volumena i vrta – veći volumen jednog stambenog dijela poduprt je vitkim stupovima koji dominiraju uličnim pročeljem.

OMA, Maison à Bordeaux (1998. godina, Bordeaux, Francuska)

Maison à Bordeaux privatna je rezidencija na tri kata na brdu s pogledom na francuski grad. Donja razina ukopana u brdo, udomljava najintimniji život obitelji; prizemlje na razini vrta je staklena soba – pola unutra, pola vani, dok je gornji kat podijeljen je na dječji i roditeljski prostor. Srce kuće je platforma dizala veličine 3×3,5 m koja se slobodno kreće između tri etaže te postaje dio životnog prostora ili kuhinje ili se, pak,  pretvara u intimni uredski prostor te omogućava pristup knjigama, umjetničkim djelima i vinskom podrumu.

Kuća je projektirana za bračni par i njihovu obitelj. Specifična životna priča potaknula je realizaciju ovog projekta. Par je ranije živio u Bordeauxu, a poželjeli su novu kuću, jednostavniju. Bili su u potrazi za arhitektom, no u međuvremenu je suprug imao prometnu nesreću iz koje je izašao živ, no nepokretan. Dvije godine nakon nesreće, opet su počeli razmišljati o novoj kući. Svoje povjerenje dali su Rem Koolhaasu i njegovim suradnicima u OMA-i. Njegova želja je bila: “Suprotno od onoga što biste očekivali, ne želim jednostavnu kuću. Želim složenu kuću, jer će kuća definirati moj svijet. Arhitektov odgovor je bio tri kuće jedna na drugoj. Os kuće, centar, srce je platforma dimenzija 3×3,5 m. Kretanje platforme povezuje sve 3 etaže, stvara dinamiku unutar kuće i redefinira prostor gdje god se zaustavi. Za mene, osim odlične arhitekture koja je otvorila poligon korištenja investitoru. Ovdje je još jedna životna priča koja je dobila svoj sretni završetak u novom arhitektonskom poligonu.

Ovu seriju članaka o znamenitim kućama završavamo baš s dvije kuće s potpisom Rema Koolhaasa i OMA-e, koji su nagrađeni je Pritzkerovom nagradom 2000. godine, a s njegovim radom otvorit ćemo i iduću temu, a ta je suradnja arhitekata s modnom industrijom. Tko za koga projektira, što je tko ostvario – čitajte u sljedećim člancima.

Tekst: Anita Elez

Naslovna fotografija: Pinterest