Impresivna kuća u okolici Trogira sinonim je za arhitekturu koja diše s borovima i morem
U borovoj šumi u okolici Trogira, na parceli od približno 1000 četvornih metara koja se kaskadno spušta prema moru, nastao je projekt koji na prvi pogled djeluje suzdržano. No, upravo u toj suzdržanosti leži njegova snaga. Salthouse, kako mu je naziv, rekonstrukcija je postojeće kućice na dvije etaže i transformacija zapuštenog pomoćnog objekta, ali i pažljivo osmišljena intervencija u krajoliku koji je ondje jednako važan kao i arhitektura.
Ovaj projekt koji vam predstavljamo potpisuju arhitektice Sara Pavlov i Jelena Vesanović Matić, inače dugogodišnje prijateljice koje su studirale i živjele zajedno, a posljednjih nekoliko godina i profesionalno djeluju kao tandem. Sara je nakon fakulteta godinama radila u jednom zagrebačkom projektantskom uredu, dok je Jelena, nakon prakse u nekoliko splitskih ureda, krenula samostalnim putem. Njihova intenzivna suradnja započela je nakon što je Sara napustila tadašnji posao, a Salthouse postaje njihova prva ozbiljna zajednička realizacija. U međuvremenu Sara pokreće i vlastiti ured Dvokut arhitekti, no kako same kažu “generalno sve radimo zajedno”.
Na parceli su investitore, bračni par iz Nizozemske koji već imaju vikendicu na susjednoj čestici, dočekali kuća s odvojenim ulazima u suteren i prizemlje te zapuštena sprema na drugom kraju terena. Na svakoj etaži kuće nalazila se po jedna soba i mali zajednički prostor s kuhinjom i boravkom, bez kvalitetne veze s terenom. Početni zadatak arhitektica bio je osmisliti situaciju, hortikulturno rješenje, interijer i vanjsku terasu. No, već nakon prvog obilaska lokacije projekt se počinje širiti.
Kako pojašnjavaju obje, investitori su uz uređenje terena željeli postići maksimum i adaptacijom kuće, pa su krenule promišljati kako postojeće objekte otvoriti prema vanjskom prostoru i povezati ih u funkcionalnu i estetski skladnu cjelinu. Cilj je bio ostvariti toplu vezu između dviju etaža, dobiti što više spavaćih soba te oblikovati prizemnu terasu koja će pružiti intimnost, a pritom zadržati pogled prema šumi i moru.
Danas kuća ima oko 120 četvornih metara zatvorenog prostora, natkrivenu terasu od 30 te prenamijenjenu spremu koja je postala zatvoreni dio ljetne kuhinje. Zajedno s natkrivenim vanjskim dijelom, taj prostor ima dodatnih 25 četvornih metara. No, stvarna vrijednost projekta ne leži u kvadraturi, nego u načinu na koji su prostori “rasuti” po terenu.
Sara ističe kako je ideja “sjela” gotovo odmah. Koncept je postavljen brzo, razrađen do kraja i dosljedno proveden, do te mjere da su vizualizacije gotovo identične izvedenom stanju.
Jelena se prisjeća prvog susreta s investitorima, koji je uključivao i njihova dva psa. U šali prepričava kako je jazavčar Purki skoro pa ugrizao Saru čim su ušle, braneći svoj teritorij, ali i gazde. No, iza anegdote stoji važna dimenzija projekta – odnos povjerenja. Arhitektice priznaju da je na početku trebalo vremena da steknu kredibilitet, ali kada su investitori prepoznali jasnu viziju, prepustili su im se.
Suradnju opisuju kao produktivnu i skladnu, što je u struci rijetkost. Posebno ih je iznenadio trenutak kada su investitori, uz isprike i veliko poštovanje prema njihovoj ideji, zamolili da pronađu alternativu za planirani mozaik u tuševima. Rješenje je pronađeno na obostrano zadovoljstvo, a taj primjer ostao im je simbol konstruktivne komunikacije.
Jedan od ključnih izazova bila je činjenica da na lokaciji ne postoji javna infrastruktura.
Kuća je od početka zamišljena kao samoodrživ sustav. Energija se ondje proizvodi putem polja fotonaponskih panela, dok je voda osigurana kroz vodospremu.
Sara objašnjava kako autonomija ovdje nije bila luksuz, nego nužnost, ali upravo je to ograničenje postalo arhitektonska prednost. Kuća je tako definirana kao mjesto slobode, mira i stvarne povezanosti s prirodom.
Drugi važan parametar bio je očuvanje postojećeg zelenila. Plan je bio zadržati sva zdrava stabla i oko njih ispreplesti komunikacije i točke boravka na otvorenom. Ograničenja gradnje, paradoksalno, išla su u prilog projektu, kuća je ostala mala, a život se preselio van.
Proces, kako same ističu, nije bio lišen izazova. Bile su uključene od početka do kraja, sudjelujući u projektiranju, izvedbi i opremanju, praktički do trenutka kada je investitorica punila ladice priborom za jelo i tanjurima. Komunikacija s izvođačima zahtijevala je upornost kako bi se sačuvala inicijalna ideja i kvaliteta detalja.
Estetika Salthousea proizlazi iz konteksta.
Prostor je oblikovan kao produžetak eksterijera, kako bi se život prirodno odvijao između kuće i krajolika.
Kombinacija kamena, drva i zaglađenih mineralnih površina stvara smirenu, taktilnu arhitekturu koja se nenametljivo uklapa u okoliš. Ambijent je jednostavan, lišen suvišnih ukrasa. Arhitektura ovdje “diše”, a njezina je uloga uokviriti prirodu, a ne natjecati se s njom. More i borovi čine samu srž projekta.
Među detaljima koji su arhitekticama Sari i Jeleni ostali posebno dragi izdvajaju staklenu stijenu prizemlja prema terasi, unutarnje spiralne metalne stepenice, stakleni element namještaja u kuhinji i dnevnom boravku koji reflektira šumu i more, vanjske lebdeće perforirane metalne stepenice, diskretan kadar iz kuhinjskog prozora prema vrtu te luster iznad jacuzzija koji prostoru daje dozu zaigranosti.
Jelena pak ističe da su joj najdraži segment projekta vanjski prostori za ladanje. Investitore opisuje kao bonvivanske tipove koji vode stresan život u Nizozemskoj, a ovdje traže potpuno opuštanje. U tom su tonu i arhitektice razvile koncept ladanjske kuće, s prostorima za kuhanje i objedovanje pod borovima, balotaškim igralištem, jacuzzijem i kinom na otvorenom. Svi ambijenti usmjereni su na druženje, igru i predah.
Sara dodaje kako je upravo mala kvadratura kuće jedna od najvećih vrijednosti projekta. U vremenu kada su zahtjevi često usmjereni prema maksimalnoj iskoristivosti parcele, ovdje je ograničenost izgradnje omogućila da kuća ostane kompaktna, a boravak se preseli na teren.
Salthouse je i primjer njihova profesionalnog principa, balansa i mjere. Arhitekturu, kažu, nije moguće raditi od osam do četiri – to je poziv koji lako naruši ravnotežu. Svaki projekt prolazi kroz faze slušanja investitora, suočavanja s realnošću, usklađivanja s prostorno-planskom dokumentacijom, birokratskih procesa koji znaju trajati mjesecima, pa do borbe na gradilištu za najmanji detalj. Proces zna biti iscrpljujuć, ali realizacija daje smisao.
I Sara i Jelena, u svom radu nastoje pružiti investitorima sve što žele, ali u paketu koji možda nisu mogli ni zamisliti. Slušaju i poštuju njihove navike i estetiku, no kroz artikulaciju želja dodaju arhitektonsku vrijednost. Njihova je vodilja ne uništiti prostor, nego ga poštovati i iza sebe ostaviti boljim.
U Salthouseu je ta ideja doslovno provedena. Kuća nije pokušala nadvladati borovu šumu ni more ispred sebe. Ostala je mala, tiha i samodostatna, i upravo zato i snažna.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Luka Barković