Članak pišu psihologinje, stručnjakinje u području obiteljske psihologije, okupljene u platformi za praćenje i poticanje djetetova razvoja Psidacta. Sve njihove Moms Club kolumne možete pročitati na ovom linku.
Važnost očeva – ne možemo pričati o njoj, a da ne krenemo od poroda.
Mnoštvo je istraživanja o ulozi roditelja u razvoju djeteta, no iako istraživanja promatraju kako roditelji utječu na dijete uglavnom su uvijek sudionici istraživanja bile majke koje su bile i sinonim za roditelja. Nedavno su se ipak istraživači počeli odmicati od promatranja očeva kao “drugog roditelja” i umjesto da očeve gledaju samo kroz objektiv onoga što se zna o majkama, istraživači su počeli proučavati načine na koje očevi utječu na svoju djecu.
Što je to onda uključeni otac i kako njegova prisutnost utječe na dijete? Teško je govoriti o takvom ocu, bez da krenemo od poroda.
Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u “tradicionalnoj” su obitelji većine zemalja Europe uloge muškarca i žene, oca i majke, bile unaprijed podijeljene i dobro poznate. Otac je bio hranitelj, glava obitelji, daleka figura autoriteta. Majka je brinula za potomstvo, odgoj i dom, trudnoća i porod bili su “ženske” brige. Te su uloge dodatno osnažene u trenutku poroda koji se nekada odvijao u obiteljskom okruženju uz pomoć drugih žena, primalja ili kuma koje su imale praktično znanje o procesu rađanja.
Postupno i tijekom vremena svjedočimo prijenosu procesa rađanja u bolnički kontekst. Žene su počele tražiti zdravstvene djelatnike, liječnike, kako bi osigurale veću sigurnost u vrijeme poroda nego što su to mogle pružiti primalje iz prošlosti. Kao rezultat ove promjene, jedan od najznačajnijih gubitaka bila je podrška obitelji. Institucionalizacijom porođajnog procesa, majka je počela doživljavati trenutak porođaja okružena strancima i daleko od obiteljskog okruženja.
Dakle, iako je prije par desetljeća bilo gotovo nezamislivo da tata bude na porođaju, stvari su se promijenile i danas je to postala sve češća praksa. Štoviše, danas je čudnije kad je žena sama u rađaonici nego da joj društvo pravi budući tata. Sukladno tome krenula su se provoditi i istraživanja kako bi propitali očevu uloga tijekom cijelog tijeka trudnoće i na porodu.
Istraživanja dijele benefite očeva prisustva na porodu na one koji se tiču odnosa s bebom te odnosa s majkom, ali zapravo se oni neminovno isprepliću. Naime, očevi koji sudjeluju na porodu te se osjećaju kao aktivni sudionici tog procesa se lakše i brže mogu povezati s bebom te se osjećaju sposobnije za roditeljstvo. A sami dojam o vlastitim sposobnostima često može biti upravno presudan faktor za to koliko će se otac aktivno uključivati u brigu o djetetu. Nažalost, često nam je poznat koncept naučene bespomoćnosti u kojoj majka sve radi u obitelji ,”jer ona radi to bolje”, ,”zna kako treba”, “bit će brža”…
Prema tome, otac koji dobije dojam da je i on aktivan član, da je i njegova uloga bitna za vrijeme poroda, ali i same trudnoće osjećat će se i sposobnije za brigu o bebi te će u većoj mjeri uviđati da on nije ,”drugi roditelj” ili netko tko čuva dijete, već da je on jednako roditelj kao i majka.
Osim toga, ono najvažnije što istraživanja sugeriraju je da prisustvo na porodu ocu osigurava bolje razumijevanje iskustava majke. Naime, povezala bih to trendom na društvenim mrežama u kojem nove majke govore kako se žele ispričati svim prijateljicama koje su bile majke prije njih jer jednostavno nisu znale što to znači. Nisu znale koliko oporavak nakon poroda može biti težak, kako izgleda (ne)spavanje s bebom, koliko emocija novopečeni roditelji proživljavaju. Nisu znale koliko je podrške potrebno. I ne možemo ih kriviti, rekla bih da sam i sama jedna od njih. Iako možeš biti brižna prijateljica i podrška i kada nisi majka, neke stvari jednostavno ne znaš dok iskustveno ne proživiš. Čini se da je upravo tako s porodom. Očevi koji nisu prisustvovali na porodu mogu cijeniti svoje žene i diviti im se, mogu im biti podrška, ali nikad ne mogu u potpunosti razumjeti to iskustvo – ako nisu bili u rađaonici.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Instagram (@emitaz)
Znanstveni izvori:
Ramchandani, P.G. i sur. (2012). Do early father-infant interactions predict the onset of externalising behaviours in young children? J Child Psychol Psychiatry.
Redshaw M. i Henderson J.(2013.) Fathers’ engagement in pregnancy and childbirth: evidence from a national survey. BMC Pregnancy Childbirth.
Carvalho Coutinho, E. i sur. (2016.) Benefits for the Father from their Involvement in the Labour and Birth Sequence, Procedia – Social and Behavioral Sciences, 217, 435-442.
