U zagrljaju arhitekture: Empatija u procesu kreiranja

U seriji članaka arhitektica Anita Elez, vlasnica biroa Studio Konkreet, dotaknut će se zanimljivih tema vezanih uz struku, kao i sveprisutnog dizajna interijera, a nakon što smo saznali koji su to elementi arhitekture koji utječu na cjelinu te kakav utjecaj arhitektura ima na lifestyle, doznat ćemo i vrijedne lekcije za investitore te što sve stoji iza ideje arhitekta, a s naučenim ćemo u idućim tekstovima s lakoćom uploviti u svijet interijera.

Arhitektura toliko toga nudi i proučava, umrežava, potiče… U nadi da ću uspjeti prenijeti neke principe i emocije, uvodnim tekstovima u ovoj kolumni želim da se investitori malim dijelom uvedu u svijet promatranja, stvarnost prostora, borbu između poetike, umjetnosti i liste drugih ograničenja, među kojima su i sami investitori. Kroz iduće tekstove, koji se neće baviti teorijom arhitekture, niti složenošću tog posla, niti odnosom investitora i arhitekta, arhitekta i zakona i svih ostalih slojeva ovog zanimanja, nego konkretnim odabranim primjerima kroz teme, želim da zakoračite u vrijeme, emociju i karaktere koji su izgradili sve te objekte, a ne samo da gledate fotografije. Pomoću ovih malih saznanja otvorit ćete prostor arhitektima da vam donesu neke promjene u životu.

Nije uvijek ono što si želimo, ujedno i ono što je najbolje za nas.

Moja empatija prema ljudima direktno je prenesena na moj posao. Suvremenu arhitekturu često osuđuju kao hladnu, kao onu sa specifičnom estetikom i udaljenom od čovjeka. Sagledamo li to kao kritiku arhitektima, zaključak je da arhitekti sve svedu na formu i da se ne prilagođavaju stvarnosti i potrebama čovjeka. U jednom od svojih predavanja o empatiji u arhitekturi, tim se pitanjem bavi i arhitekt Juhani Pallasmaa. Navodi i provokativan upit francuskog pjesnika Jean Tardieua – “Zamislimo zid. Što se nalazi iza njega?”, pa se postavlja pitanje posjedujemo li mi arhitekti isti stupanj radoznalosti kao pjesnik?

Pjesnik ostaje u mašti, a arhitekt se mora u jednom trenutku predati realnosti.

Dalje bi citirala dio predavanja spomenutog arhitekta: “Slab osjećaj života u našim građevinama možda nije samo posljedica namjernog emocionalnog distanciranja ili formalističkog odbacivanja životne složenosti i njezinih finih razlika, nego se jednostavno radi o tome da je jednostavnije zamisliti geometrijske konfiguracije, nego bezoblične i dinamične činove života ili nepostojeće osjećaje prizvati arhitekturom”.

Jako je puno slojeva koje arhitekt mora posložiti, a da bi ih posložio – mora ih pročistiti. A da bi bili vizualno zadovoljavajući, mora ih oblikovati. Sve to je moguće samo odmakom od želje da znamo baš sve što se nalazi iza tog zida iz pjesnikovog pitanja. Svesti nešto na jednostavnost korištenja i jednostavnost bivanja je jako složeno. Minimalizam nije u svojoj istini jednostavan.

Puno je posla da se dođe do jednostavnosti. Kako u životu, tako i u arhitekturi.

Tri su tipa razvoja prostora kroz povijest. U antičkoj Grčkoj velebni arhitektonski sklopovi hramova bili su rezervirani samo za bogove. Pridavala se velika važnost pročeljima, vanjskom prostoru, odnosu tih hramova, međuprostoru, trgovima… Stupovi raznih redova, dorski, jonski, korintski i ostali graditeljski elementi krasili su trijemove i pročelja građevina te stvarali predivne gradske međuprostore – natkrivene, nenatkrivene, uže šire, otvorene, poluzatvorene… I danas kada putujete u Atenu, fotografirate se upravo ispred hramova.

Rimska kultura, istim graditeljskim elementima, stavlja naglasak na unutarnji prostor. Kada vas velebni Panteon “zagrli” svojim zagrljajem promjera 43.5 metara ne možete ostati ravnodušni. U odnosu na interijer, njegov vanjski izgled neće vas impresionirati. Bez da okinete fotografiju okulusa na vrhu kupole, u kompoziciji s njezinom predivnom konstrukcijom, sigurno nećete otići iz Rima.

Moderna arhitektura, poduprta razvojem tehnologije gradnje, izravno komunicira unutarnji i vanjski prostor te dovodi do prostornog jedinstva. Pravi primjer za to je paviljon u Barceloni autora Ludwiga Miesa van der Rohea.

Arhitektura nas grli svaki dan, vani, unutra, komunicira svojim proporcijama, materijalima, toplinom, hladnoćom, ružnoćom, neproporcionalnošću, prostiranju unutarnjeg i vanjskog prostora. Zvuči kao takav suptilan ljubavni odnos, a jesmo li ga uopće svjesni i koliko?

Dosada se javlja kad te netko stalno grli i kada kopiramo tuđe zagrljaje. Sigurna sam da želimo one po svojoj mjeri.

I zato, potaknimo zajedno nastajanje prostora koji nas “grle” različito jer što će nam donijeti ponavljanje istih principa? Kada promišljate postojeća djela ili ste, pak, kao investitori u procesu stvaranja novih, zagrebite dublje u slojeve tih zagrljaja oko nas. Odnosi u životu nikad ne idu samo u jednom smjeru, bitna je i povratna informacija. Koliko je druga strana otvorena za promjene koje nudi arhitekt, da ih sagleda i da ih prihvati? Da prihvati ideju. Slušajući samo upute (investitora) i poštujući samo zakone, arhitekti kroz vrijeme nikad ne bi donijeli promjene, pomake i napretke kojima smo danas svjedoci.

Fotografije: @blowing.up.history, @sebastian_limek, @miesvanderrohe, @ateliersjeannouvel, @valeriooligati