Razgovarali smo Mijom Matijević, inspirativnom ženom koja je javno podijelila svoju borbu s rakom dojke u želji da pomogne drugima
Listopad je mjesec u kojem se trudimo podići svijest o borbi protiv raka dojke i u kojem se naglašava važnost redovitih pregleda dojki kod liječnika. Međutim, koliko god se o tome javno piše, u užurbanom rasporedu, brojne žene i dalje preskaču taj pregled. Koji je razlog tome? Ako se pita moju sugovornicu, nedovoljna informiranost. Jer pregledi nisu rezervirani samo za zrelije žene, već itekako obolijevaju i pripadnice mlađih generacija, pa i one koje u svojoj obitelji nemaju oboljelih od raka dojke. To su informacije koje bi voljela da je znala ranije, otkriva mi Mia Matijević, magistra ekonomije specijalizirana za digitalni marketing, kojoj je s 28. godina, na prvom ultrazvučnom pregledu dojki dijagnosticiran karcinom.
Osim što je odlučno krenula u borbu s bolešću, Matijević je odlučila svoju priču podijeliti na društvenim mrežama s jednim, važnim ciljem – kako bi pomogla nekoj drugoj ženi koja se nalazi u istoj situaciji. Iz vlastitog iskustva zna koliko joj je borba s bolešću bila lakša kad je čula priče drugih žena u istoj situaciji, a koliko utjeha ima više učinka samo kad dolazi od nekoga tko je i sam to prošao ili prolazi.
Tako Matijević, koja je na zadnjem tjednu zračenja, paralelno vodi dvije borbe – onu za svoje zdravlje i onu zaista hvalevrijednu, za veću informiranost svih žena te podršku onima koje se nalaze u njezinoj situaciji. Kako kao okolina možemo pomoći njoj i drugim oboljelim ženama, otkrila nam je u razgovoru u kojem nas je nadahnula svojim pozitivnim duhom i potaknula da više nikad ne preskačemo pregled dojki, kao što to ne činimo s ginekološkim pregledom.
MagMe: S 28 godina, bez obiteljske anamneze, dijagnosticiran ti je rak dojke. Kako si dobila svoju dijagnozu?
Mia Matijević: Bilo je sasvim slučajno, kroz samopregled primijetila sam da mi je jedna dojka na dodir drugačija od druge, što sam pripisivala menstrualnom ciklusu. Tijekom par dana počela se javljati i neka neobična bol. Imala sam termin za sistematski pregled koji radim svake godine za mjesec dana pa sam odlučila ove godine uvrstiti i ultrazvuk dojke, koji ranije nisam radila. Na kraju nisam čekala sistematski… Otišla sam na ultrazvuk puno ranije, mislim da je bila neka intuicija u pitanju. Uslijedili su mnogobrojni pregledi i na kraju mi je dijagnosticiran luminal b, podtip hormonsko ovisnog raka dojke.
MagMe: Što ti je bilo najteže u trenutku kad si čula svoju dijagnozu? Koji je osjećaj prevladavao, je li to bio strah, ljutnja, nešto treće…?
MM: Ne znam stvarno, to je bio totalni blackout, nisam nikako reagirala, nisam plakala, ništa… Kasnije sam saznala da se to zove disocijacija, način na koji mozak reagira na emocionalno opterećenje, kao da se udalji od stvarnosti. U početku je nedvojbeno najteže jer si bačen u nešto potpuno nepoznato. Kad je krenula kemoterapija, kad sam dobila plan liječenja, postalo je lakše.
MagMe: Prošla si kemoterapiju i izborila se s bolesti i sad je tvoja perspektiva znatno drugačija nego što je bila u trenutku kad si saznala za dijagnozu. Pa što bi ti sad poručila nekoj ženi koja je upravo dobila svoju dijagnozu?
MM: Imala sam prilike pričati s tim ženama i tijekom terapije. Kako je meni moja prijateljica Ana, koju sam upoznala na svojoj drugoj kemoterapiji, svojom pozitivom puno pomogla, imala sam potrebu istu poruku prenijeti dalje. Kad vidiš nekog na tom prvom katu u dnevnoj bolnici, s vlastitom kosom, znaš da je tu prvi put… I točno znaš kako je tebi bilo. Rekla bih im da nije sve tako strašno kako se sad čini, da će to sve biti dobro i da će sve uskoro biti iza njih. Ova poruka se čini dosta jednostavna, ali ima učinka samo kad dolazi od nekoga tko je i sam to prošao ili prolazi. I nemojte ništa guglati! (smijeh)
MagMe: A kako se tvoj pogled na život promijenio nakon što si saznala za dijagnozu?
MM: Smatram da sam uvijek imala zdrav pogled na život. Nije kao u filmu da mi je ovo iskustvo odjednom otvorilo oči i da sve gledam drugačije, ali mogu reći da to sad zaista osjećam i živim. Uživam u malim stvarima i više cijenim bliske ljude oko sebe.
Manje se opterećujem sitnicama, manje brinem o mišljenjima drugih, ugađam samoj sebi i stvarno sam jako sretna.
MagMe: Imaš li osjećaj da postoje dvije Mije – ona prije i poslije dijagnoze i kako su različite?
MM: Mislim samo da je svaka bezbrižna na svoj način. Sad kad gledam stare slike, ne prepoznajem se i nedostaje mi ona, koja nema strahova, ne zna kako se život može brzo promijeniti, misli da je zaštićena jer sve radi kako treba, mlada je i vesela, sve što treba biti jedna 28-godišnjakinja. Mia danas je bezbrižna jer zna da većina problema nisu uistinu problemi, ne stresira se olako.
Valjda kao i svaki drugi težak period, izgubiš malo naivnosti, ali dobiješ perspektivu.
MagMe: Vjerujem kako je kroz liječenje i oporavak najvažnija podrška obitelji i najbližih. Postoji li nešto što kao obitelji i prijatelji oboljelih od raka još možemo raditi za podršku, a čega možda nismo svjesni? Ili što radimo krivo?
MM: Stvarno je, i ja sam je imala od svoje obitelji i partnera Paola, u potpunosti. Znam da je i obiteljima oboljelih jako teško, nekad i teže, te je podrška potrebna i njima.
Super stvar je što su odmah bili svjesni da ne znaju kako se ponašati prema meni te su od moje psihologinje dobili odlične savjete, a jedan od njih je: “nemoj misliti na Torticu”. Ne tješimo nekoga s “nemoj”, poput “nemoj biti tužna”, ako netko nešto osjeća. U okruženju u kojem imaš podršku se smiješ raspasti i smiješ reći da nisi dobro. To je dio procesuiranja i nošenja s bolešću. Ne možemo uvijek biti jaki i okolina nam mora to dopustiti.
MagMe: Koji je bio najizazovniji dio liječenja i oporavka? O čemu si razmišljala u tom periodu, jesi li imala neku misao ili mantru koja te vodila kroz taj period? Kako si ostala motivirana, što ti je pomagalo?
MM: Najizazovnije je prvih mjesec dana dok se ne snađeš u svemu i ne posložiš misli, a terapija mora početi odmah. Inače sam jako organizirana i volim raditi to-do liste pa sam liječenje shvatila kao one year project te ga odvojila na ključne korake i trudila se bit fokusirana na onaj u kojem se trenutačno nalazim.
Ne razmišljati previše unaprijed i o tome što me sve čeka, već biti fokusirana na ono što sad rješavam.
I najveća kuća gradi se malim ciglama. To mi je pomoglo, a u međuvremenu sam se trudila iskoristiti dobre dane, putovati, raditi stvari koje volim i znala sam da sam svakim tjednom sve bliže svome cilju.
MagMe: U kojem si sad onda procesu svojeg “one year projecta”, odnosno liječenja?
MM: Nekako simbolično, moj zadnji “milestone” je baš počeo i završava u listopadu, Mjesecu borbe protiv raka dojke. Ovaj tjedan završavam sa zračenjem. Teško je definirati točan kraj, ali najgore je iza mene. Terapija kroz tablete i injekcije će trajati još koju godinu, ali jako sam sretna i zahvalna što sve prolazi odlično. Liječim se na Institutu za tumore i tamo imam odličan tim ljudi uz sebe kojem vjerujem.
MagMe: Što bi rekla da je glavna poruka Mjeseca borbe protiv raka dojke?
MM: Treba dizati svijest, ali i širiti bitne informacije. Mislim da nije dovoljno samo vikati “pregledaj se” već ženama dati jasne informacije poput ovih što ste i vi neki dan objavili, u videu s dr. Ljerkom Eljugom, da genetika čini samo 15 posto oboljelih od raka dojke, da je sve više mladih žena, da to nije uvijek kvržica, da svaka žena može oboljeti… Postoje ti mitovi koje treba razbiti, u koje sam, na kraju krajeva, i ja vjerovala prije.
MagMe: Kako mi kao okolina možemo biti podrška oboljelima?
MM: Prvenstveno – informirajući se.
Svijet u kojem se rak dojke bolje razumije i nije tabu tema je svijet u kojem žene lakše i češće idu na preglede.
Žao mi je žena koje skrivaju svoju dijagnozu, iako to poštujem i razumijem. Ljudi su teški, često i bezobzirni, a i sažalijevanje svima ide na živce. Treba ih više slušati nego pričati. Ne trebaju im uspoređivanja sa “susjedom Šteficom” i razni savjeti. A da vidite vi te žene koje čekaju sa mnom zračenje – toliko su cool, vesele, nasmijane, jake… Zaslužuju samo divljenje.
MagMe: Što bi rekla koje su ključne stvari koje možemo raditi za svoje zdravlje, iz perspektive osobe koja se za svoje zdravlje morala izboriti? Koji je tvoj najvažniji savjet za sve žene?
MM: Iz moje perspektive, čovjek se može super osjećati, a ne biti zdrav. I to je zastrašujuće.
Redoviti pregledi su najvažnija stvar koju možemo napraviti za sebe.
Svaki dan si zahvalim na brzoj reakciji. Rak dojke je najčešći oblik karcinoma kod žena, zato bi voljela da je ženama ultrazvuk dojke redovna stvar poput ginekološkog pregleda.
MagMe: Svoju borbu s bolesti dijeliš i na društvenim mrežama. Zašto si se odlučila na to? Koliko ti je teško pričati o tome?
MM: Kad sam saznala za dijagnozu nisam znala nikoga tko je ovo prošao, sjetila sam se samo dvije osobe, samo zato što su odlučile javno pričati o tome i prvih dana utjehu sam tražila upravo na njihovim profilima, čitajući njihove izjave, članke… Vidjela sam da su to žene koje sad izgledaju odlično, koje se smiju, koje žive, koje to nije obilježilo…
U početku se hvataš za sve pozitivne aspekte koje možeš pronaći. Pomisliš, ako su to one mogle mogu i ja, i baš to želim dati drugim curama koje će nekad morati proći kroz isto. Da vide da i dalje možemo sve što želimo i da nas čeka život pun lijepih stvari.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Marija Gašparović
Styling: Mateja Sučević
Makeup: Simona Antonović
Zahvaljujemo se showroomu Intera na ustupljenom prostoru i Garderoba storeu na posuđenoj odjeći, kožnatim jaknama brendova Rotate i Lovechild 1979, za snimanje.