Posjetili smo Hrvatsko narodno kazalište i razgovarali s balerinom Ledom Šeparović koja će vas oduševiti energijom i gracioznošću

Dok su mi ove misli prolazile kroz glavu, jedne sam večeri upoznala Ledu Šeparović. Bio je to kratak susret od svega nekoliko minuta, ali dovoljno dug da osjetim njezinu karizmu i eleganciju. Njezin prekrasan osmijeh, graciozno držanje i prepoznatljiva tjelesna konstitucija odmah su odavali da je balerina. No, ono što me posebno osvojilo bila je njezina energija – ona iskrena strast prema baletu, koja je izvirala iz svake njezine geste. Bilo mi je jasno da ju želim pozvati na razgovor jer sam znala da je upravo ona primjer kako upornost i strast mogu dovesti do ostvarenja snova.

Leda Šeparović danas je članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta, a njezin put do tog prestižnog angažmana bio je ispunjen odricanjima, upornošću i neprekidnim učenjem. Svoje je umijeće usavršavala na nekima od najprestižnijih baletnih škola i akademija u Europi, a potom gradila karijeru na svjetskoj sceni. Kako su izgledali njezini prvi baletni koraci, samostalna preseljenja i izazovi profesionalnog života, ispričala mi je jednog ponedjeljka dok smo sjedile u praznom gledalištu njezina drugog doma, kazališta. Zašto je upravo Leda Šeparović dokaz da se snovi ostvaruju kada ih prati strast i predanost, otkrijte u našem razgovoru.

MAGME: Kako je započela tvoja ljubav prema baletu? Možeš li s nama podijeliti tvoje početke i trenutak kad si se odlučila da će balet postati tvoj profesionalni poziv?

Leda Šeparović: Baletom sam se počela baviti s devet godina, kad se upisuje u baletnu školu u Zagrebu. Prijavila sam se na audiciju i profesori su vrlo pozitivno reagirali na mene, prepoznali su moj talent i fizičke predispozicije. U tom sam razdoblju razmišljala i o akrobatskom rock ‘n’ rollu, no raspored se preklapao te sam se odlučila za balet. Moram priznati da su mi prvi mjeseci bili vrlo izazovni jer kao djevojčica odmah zamišljaš sebe na pozornici u “Labuđem jezeru”, a stvarnost je posve drugačija.

Početak baletne edukacije podrazumijeva puno ponavljanja i dugotrajno oblikovanje osnovnih tehnika, vježbe na podu, rad na stopalima…

No, kako godine prolaze, tehnika se nadograđuje, postaje izazovnija i zanimljivija te balet zaista postane dio tebe. Čak i ljudi koji su se prestali baviti baletom, i dalje imaju određenu ljubav prema baletu, naprosto ti uđe pod kožu.

MAGME: Kad se tebi to dogodilo — kad ti je, kako kažeš, balet ušao pod kožu?

LŠ: Iako su mi prvi mjeseci bili pomalo dosadni, promatrala sam starije kolege, divila se njihovim pokretima i shvatila da i ja moram biti strpljiva kako bih dosegnula njihovu razinu. Taj me proces fascinirao i postupno sam zavoljela disciplinu i predanost koju balet zahtijeva.

MAGME: U kojem si trenutku shvatila da će balet biti tvoj jedini i potpuni fokus?

LŠ: To se dogodilo na drugoj godini školovanja, kad sam prvi put nastupila u “Orašaru”. Kao dijete bila sam praktički dio trupe, gledala profesionalce, balerine i prima balerine, i prvake i prvakinje i vidjela do kud i ja mogu doći.

Magična atmosfera “Orašara” i svijest o tome koliko umjetnost može biti dojmljiva i inspirativna dodatno su me uvjerili da je balet moj životni poziv.

MAGME: Nakon takve odluke, kako izgleda put prema profesionalnoj karijeri — koliko je odricanja potrebno?

LŠ: Odricanja su dio baletne karijere, no kad nešto istinski volite, sve što propustite djeluje nevažno. Ponekad možda imate osjećaj da propuštate važne trenutke, no dugoročno gledano, ništa od toga nije toliko značajno koliko se u tom trenutku čini.

Nisam doživjela trenutak koji bih opisala kao izuzetno težak, jer sam uvijek bila svjesna da je to ono čime se želim baviti. Ljubav prema baletu prevladala je sve izazove.

MAGME: Sa samo 17 godina preselila si se u Njemačku kako bi nastavila baletno obrazovanje. Kako je izgledao taj period?

LŠ: Bilo je to u trećem razredu srednje škole, kad sam završila baletnu školu u Zagrebu. U tom trenutku osjećala sam da još nisam spremna za kazališni angažman, stoga sam odlučila nastaviti obrazovanje u inozemstvu.

Poslala sam prijavu na audiciju i primili su me u “The John Cranko Schule” u Stuttgartu, jednu od najprestižnijih baletnih akademija.

Ondje se radilo iznimno profesionalno, a dani su bili u potpunosti posvećeni baletu. Uz nastavu, vrlo brzo sam počela sudjelovati u kazališnim produkcijama, što mi je dalo dragocjeno iskustvo.

MAGME: Nakon što si u Stuttgartu doživjela neku novu perspektivu baleta, učila se profesionalnosti, odlučila si se za odlazak u Rusiju. Kako je došlo do takve odluke?

LŠ: Nakon godinu dana rada u Stuttgartu, shvatila sam da taj grad nije za mene te sam se odlučila okušati u Rusiji, što me oduvijek privlačilo. Prijavila sam se na audiciju u Sankt Petersburgu i odmah po dolasku osjetila da je to moje mjesto. Iskustvo rada u Mihajlovskom kazalištu bilo je izuzetno intenzivno – imali smo više od 200 predstava godišnje, ponekad i 28 mjesečno. Radni ritam bio je nevjerojatno zahtjevan, no iskustvo neprocjenjivo.

No, unatoč tome što sam voljela biti tamo, u jednom mi je trenutku postalo prenaporno zato što uživam u svom privatnom životu, a tamo ga nemaš.

Toliko radiš, da ti počinje nedostajati osjećaj uzbuđenja i scene, nerijetko se osjećaš kao robot. Mislim da je bilo suđeno da odem od tamo.

MAGME: Bilo ti je tad 25 godina i nakon pet godina provedenih u Sankt Petersburgu, vratila si se u svoj Zagreb. Kako je izgledao taj povratak i put do angažmana u Hrvatskom narodnom kazalištu?

LŠ: Povratak u Zagreb bio je prirodan korak. Isprva sam radila po produkcijama, budući da kazalište tada nije imalo otvorene stalne ugovore, no s promjenom zakona dobila sam priliku postati stalnim članom ansambla. Osjećaj povratka u HNK bio je poseban – u njemu sam odrasla i uvijek ga doživljavam kao svoj drugi dom. No, moram priznati da je istovremeno bilo i malo stresno, jer ovdje su me svi znali od malih nogu, što može izazvati stres.

MAGME: Kako izgleda jedan tipičan dan balerine?

LŠ: Naš radni dan započinje oko 9, jutarnjom vježbom koja traje sat i 15 minuta. To je ključni dio dana jer služi za održavanje forme i razvoj tehnike. Nakon toga slijede probe, koje mogu trajati i izvan službenog radnog vremena, ovisno o projektu na kojem radimo.

MAGME: Koja ti je baletna uloga do sad bila najznačajnija, što tehnički, a što emocionalno?

LŠ: Među najposebnijim ulogama izdvojila bih Effie u “Silfidi” u Mihajlovskom kazalištu. To mi je bila prva velika prilika, ali i izazov jer tada još nisam govorila ruski. Uloga je tehnički zahtjevna, no donosi i snažan glumački aspekt, što mi je bilo neprocjenjivo iskustvo.

MAGME: Postoji li neka uloga koju priželjkuješ?

LŠ: Oduvijek sam priželjkivala ulogu Giselle i Nikiyje iz “La Bayadere”. Ne znam hoću li ikada imati priliku to otplesati, ali važno je imati velike snove i ciljeve. Svaku ulogu želim otplesati najbolje moguće i izvuci nešto iz nje, a uloge kojima se nadam zahtijevaju duboku emocionalnu izražajnost i nisu samo tehnički izazovne, već i glumački slojevite.

MAGME: Dakle, uživaš u tome kad imaš ulogu u koju se možeš unijeti emocionalno?

LŠ: Da, to je jako lijepo, ali i izazovno, jer to je puno teže nego onda kad moraš napraviti nešto tehnički. Neke akademije imaju satove glume, no to nije klasična gluma kao drama, više je ekspresivna.

Mislim da čovjek treba imati određeni talent u sebi i da treba živjeti i izvan dvorane, jer se neke stvari zaista ne mogu osjetiti ako živiš samo u dvorani, samo za balet.

Ako nikad nisi imao slomljeno srce, ako se ne zabavljaš s prijateljima i obitelji, onda ne možeš ni znati kako takve osjećaje prenijeti.

MAGME: S obzirom na to da u Rusiji nisi imala slobodnog vremena, imaš li ga danas u Zagrebu?

LŠ: Da, imam. I smatram da je to jako važno, jer baletna karijera ne traje dovijeka. Slobodno vrijeme mi je iznimno važno, a interesantno mi je družiti se s ljudima izvan ove profesije. Baletani i balerine se često zatvore u uskom krugu ljudi istih interesa. Iznimno cijenim svoje kolege, no jednako se tako volim družiti s ljudima izvan dvorana. Ljudima koji imaju svoje priče, živote i interese, koji drugačije gledaju stvari.

MAGME: Što ti je najdraže u ovom poslu?

LŠ: Najdraže mi je nešto što je teško riječima opisati – volim pokret i izazove, jer svaki dan je novi izazov. Svaki se dan gledaš u ogledalo i nikad nisi dovoljno dobar, uvijek je nešto i nema onog savršenstva za kojim težiš. Naravno, nitko nije savršen, dok balet uvijek teži savršenstvu.

Izazov, muzikalnost, proživljavanje uloge, i taj trenutak u kojem sa svojim tijelom pričaš s publikom, bez ijedne izrečene riječi.

Mislim da je to predivno — da samo svojim pokretom možeš nekome izazvati emociju.

MAGME: Za kraj, koji bi savjet dala mladim plesačima, a možda i sebi da razgovaraš s 10-godišnjom Ledom?

LŠ: Najvažnije je ne sramiti se. Kao dijete bila sam povučena, no u baletu je ključno vjerovati u sebe, isticati se i biti svjestan svojih kvaliteta. Istodobno, važno je ne izgubiti se u karijeri i osigurati si kvalitetan život izvan pozornice, jer samo tako možemo prenijeti istinske emocije publici.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vigor Klaić