Fotograf John Pavlish o karijeri, samopouzdanju i osmijehu kao najjačem adutu kad nekoga treba opustiti pred kamerom

Iako je profesionalan fotograf postao sasvim slučajno, njegovo bogato iskustvo govori o tome kako se nalazi baš u profesiji u kojoj treba biti. Samopouzdan, snalažljiv, odgovoran i spreman na improvizaciju, Pavlish stoji iza portreta, kampanji i fotografija na kojima nikad ne biste primijetili da je nešto pošlo po krivu na snimanju. Upravo u toj nepredvidljivosti nastaju najbolje stvari u njegovom poslu i u tome se, barem ako se njega pita, krije i čar fotografskog posla.

Kako je počeo svoju karijeru, koje vještine koristi u situacijama kad se pojavi neki problem na snimanju, zašto smatra osmijeh najvažnijim neverbalnim oblikom komunikacije te zašto se odlučio na suradnju s boutique klinikom Le Clinic i Tamarom Žajom, otkrio nam je u intervjuu.

MagMe: Iako si diplomirani biolog, tvoja karijera je već na fakultetu krenula u sasvim drugom smjeru. Već se dugi niz godina profesionalno baviš fotografijom i jedan si od omiljenih fotografa na hrvatskoj sceni. Koji je to osjećaj u tebi pobudila fotografija da si odlučio od hobija napraviti karijeru?

John Pavlish: Fotografirati sam počeo na zadnjim godinama fakulteta, spontano, kroz teren, fotografirajući “prirodu i društvo”. Iako mi je studij bio zanimljiv, u jednom trenutku shvatio sam da se dugoročno ne vidim u toj struci. Fotografija mi je tada prirodno počela otvarati vrata – ponuda za ponudom, projekt za projektom… Nije to bila velika, dramatična odluka, nego jednostavan nastavak puta koji se sam od sebe počeo razvijati.

MagMe: Postoji li prosječan dan u životu fotografa i kako on izgleda?

JP: Ne postoji prosječan dan u životu fotografa – i to je zapravo ono što ovaj posao čini posebnim. Što se tiče posla, rutina gotovo da ne postoji – raspored je često nepredvidiv i ovisi o projektima, klijentima i sezoni. Dogodi se da tjedan dana nemam nijedno snimanje, a onda odjednom provodim dane isključivo na setu ili u studiju. Ponekad više vremena provedem za laptopom u obradi i organizaciji, nego iza kamere.

Moj privatni život ima određenu rutinu, ali poslovni dio je izrazito dinamičan i teško ga je planirati.

S vremenom naučiš prihvatiti tu nepredvidljivost – i upravo u tome leži čar ovog poziva.

MagMe: Iako većinom radiš s profesionalnim modelima i zvijezdama, što kad pred tvoj objektiv stane osoba koja se ne osjeća ugodno pred kamerom, kako to rješavaš?

JP: Mnogim ljudima nije prirodno stati pred kameru i često već na početku kažu da se ne vole fotografirati ili da “nisu za to”. U takvim situacijama najvažnije mi je opustiti ih, malo ih omekšati kroz razgovor i stvoriti atmosferu u kojoj se osjećaju sigurno.

Jer bez opuštenosti nema ni dobre fotografije – najbolji kadrovi nastaju tek kad osoba zaboravi na kameru.

MagMe: Kad su u pitanju snimanja editorijala ili kampanja, svi koji su ih ikad radili znaju da je priprema pola posla, a snalažljivost na setu ono što ponekad može izvući cijelu stvar. Sjećaš li se posebno neke anegdote sa snimanja gdje je upravo tvoja snalažljivost presudila.

JP: Fotografiranje mode je prije svega timski posao i često upravo zajednička energija donese najbolja rješenja. Na jednom snimanju shvatili smo da frizura jednostavno ne funkcionira kako smo zamislili. Stilistica Ivana Pavić predložila je da krenemo ispočetka – otišla je na benzinsku postaju po kanistar vode, oprali smo modelu kosu na setu i spontano dobili savršen wet look. Upravo ta brza reakcija i spremnost na improvizaciju ponekad presude cijeloj kampanji.

MagMe: Koje su po tebi vještine ili osobine bitne za dobrog fotografa?

JP: Zbog same dinamike posla, rekao bih da su snalažljivost i smirenost ključne osobine dobrog fotografa. Na snimanjima se zna dogoditi trenutak kada sve izgleda kao da je propalo i kao da od cijele priče neće biti ništa – tad je najvažnije ostati hladne glave i pronaći rješenje.

Treba znati preuzeti odgovornost, brzo razmišljati i odlučiti što i kako dalje.

Jednom mi je netko rekao da su fotografi zapravo dobar spoj kreativnosti i praktičnosti – imamo ideju, ali istovremeno razmišljamo vrlo operativno. Upravo taj balans između mašte i realnog rješavanja problema smatram jednom od najvažnijih kvaliteta u ovom poslu.

MagMe: Koje su po tebi vještine ili osobine bitne za dobrog fotografa? Što te čini samopouzdanim?

JP: Na početku karijere nisam imao puno samopouzdanja – ono se gradilo kroz iskustvo i godine rada. Prolaziš kroz razne situacije, uspone i padove, i s vremenom kao da naučiš “odglumiti” samopouzdanje dok ono ne postane stvarno.

Poslovno me najviše osnažuje iskustvo – sve situacije koje sam prošao, uključujući i one kad je izgledalo da će snimanje propasti, danas mi daju mir i sigurnost da ću pronaći rješenje. U ovom poslu to je izuzetno važno, snimanja su jako stresna i mala promjena u energiji utječe na sve na setu. Samopouzdanje se ne dogodi preko noći, ali se itekako može izgraditi.

MagMe: Što bi savjetovao drugima koji se žele baviti tvojim karijerom?

JP: Ako bih davao jedan univerzalan savjet svima koji žele krenuti ovim putem, rekao bih – upornost. Mnogi na početku posustanu, dogodi se neuspjeh, padne samopouzdanje i lako odustanu. Tko izdrži, uči na svakom projektu i korak po korak otkriva koliko ovaj posao može biti dinamičan, kreativan i ispunjavajući – i to je ono što ga čini toliko posebnim.

MagMe: Što prvo primijetiš na ljudima koji stanu pred tvoj objektiv?

JP: Prvo što primijetim je osmijeh.

Smatram da je osmijeh najvažniji neverbalni oblik komunikacije među ljudima.

Kad ispred kamere vidim iskren osmijeh, odmah znam da se osoba osjeća ugodno – a to mi je najvažnije polazište za dobru fotografiju.

MagMe: Prvi dojam je važan, a kao i ti, većina ljudi prvo primijeti osmijeh. Nedavno si prošao proces stavljanja ljuskica u dentalnoj klinici Le Clinic kako bi tvoj osmijeh bio još ljepši. Kako si se na to odlučio i kako je izgledao čitav proces?

JP: Razgovarao sam s vlasnicom boutique klinike Le Clinic – Tamarom Žajom. Poznajemo se sa snimanja i pitala me bi li razmislio o maloj promjeni osmijeha. Iskreno, prije nisam previše analizirao svoje zube, mislio sam da su sasvim u redu, ali iz čiste znatiželje pristao sam doći na konzultacije. Vjerujem joj kao stručnjakinji i kad mi je objasnila što bi se moglo napraviti, sve je imalo smisla.

Cijeli tim poliklinike bio je izuzetno profesionalan i ugodan, što mi je odmah ulilo dodatno povjerenje. Napravili smo suptilnu promjenu – nekoliko zahvata i četiri zubne ljuskice – ništa drastično, ali dovoljno da se promijeni cjelokupan dojam.

Ljudi su primijetili da izgledam drugačije, ali nisu znali točno što.

Najvažnije je da sam ja primijetio razliku: danas se smijem bez zadrške, široko i iskreno, i to mi je možda najveća promjena od svega.

MagMe: Što ti je bilo najbitnije za tvoj novi osmijeh?

JP: Najvažnije mi je bilo da promjena osmijeha ljuskicama bude suptilna i prirodna, bez onog “wow, što si napravio?” efekta. Iskreno, imao sam strah da će svi odmah primijetiti i komentirati, što bi za mene bila prava noćna mora.

Iako je meni razlika velika jer sam navikao na svoje stare zube, drugima je sve djelovalo potpuno prirodno.

Upravo to mi je bilo ključno – da osmijeh izgleda bolje, ali i dalje kao moj.

MagMe: Što se najviše promijenilo otkad imaš novi osmijeh?

JP: Možda se najviše promijenilo moje samopouzdanje. Klijenti su opušteniji, atmosfera na snimanjima je lakša i prirodnija, a i ja se osjećam samouvjerenije pred kamerom i u svakodnevnim situacijama. Zapravo, nije se promijenio samo osmijeh – promijenila se energija.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: John Pavlish