Tekst je kreiran u suradnji s platforma za praćenje i poticanje djetetova razvoja Psidacta koja okuplja tri psihologinje, stručnjakinje u području obiteljske psihologije. Sve njihove Moms Club kolumne možete pročitati na ovom linku.
Jedno k’o nijedno – jesmo li sebični? Ukupno 52,5 posto obitelji u Hrvatskoj ima “samo” jedno dijete. Broj obitelji s jednim djetetom povećava se od osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali to ne sprječava strine, susjede, pa i državu, da nas pitaju: “zar samo jedno?”.
“S kime će se igrati?”, “braća su najveće bogatstvo!”, “neće naučiti dijeliti”, “gdje ima za jedno ima i za dvoje!” – samo su neke od floskula (ili istina?) koje slušamo cijeloga života. Odluka imati “samo” jedno dijete gotovo da je obavijena osjećajem srama i različitim opravdavanjima kao što su “prva trudnoća mi je bila jako teška…”, “živimo u jako malom stanu”, “nemamo pomoć rodbine…”.
Svi ovi argumenti su validni i prikaz racionalnog razmatranja vlastitih mogućnosti, prednosti i rizika. Pa ipak, voljeli bismo da “ne želimo više djece” bude jednako dobar odgovor, nakon kojeg nas ne očekuju začuđeni pogledi ili “a zašto” pitanja. Odgovor nakon kojeg nas ne dočeka osjećaj da smo nedovoljno kompetentni roditelji koji imaju snage i kapaciteta za samo jedno (a društvene mreže, serije i reklame nam kontinuirano sugeriraju da je dvoje djece minimum za ispunjen obiteljski život).
Tijekom povijesti, psiholozi i psihijatri prikazivali su jedince u izuzetno negativnom svjetlu: “Biti jedinac je bolest sama po sebi. (Fenton, 1928)”. Jedinci su se oduvijek portretirali kao “sebični, nedovoljno prilagodljivi, anksiozni, odbojni, agresivni”, iako zapravo ne postoje istraživanja koja bi ove teze potvrdila. Međutim, kao što znamo, predrasude često padaju na plodno tlo (i onda ih još desetljećima ne možemo iskorijeniti), pa tako istraživanja pokazuju da je 40-ih drugi najvažniji razlog roditelja da imaju drugo dijete bio – da im prvo dijete ne bi bilo jedinac.
Dakle, ne zato što oni žele drugo dijete, nego da sa svog prvog djeteta skinu stigmu “jedinca”.
Istraživanja provedena zadnjih desetljeća pokazuju nam da broj djece u obitelji ne utječe značajno na zadovoljstvo životom roditelja, odnosno, da se emocionalni benefiti koje dobivamo u odnosu roditelj-dijete ne povećavaju sa svakim sljedećim djetetom (Nauck, 2007) . Štoviše, neka istraživanja sugeriraju da bi veći broj djece mogao voditi ka opadanju zadovoljstva životom, posebice kod žena (Stutzer i Fray, 2006).
U redu je imati jedno
Zaista je predivno, ispunjavajuće i nezamjenjivo imati brata ili sestru – sve što se priča je istina.
Ali, dojma sam, nedovoljna istina. Ne istina zbog koje roditelji trebaju imati dijete koje sami (u onim najdubljim dijelovima sebe) ne žele, za koje nemaju emocionalnih kapaciteta, za koje nemaju financijskih resursa, vremena ili fizičke snage. Prvo dijete bi radije imalo roditelje koji su “tu”, koji uspijevaju zadovoljiti njegove emocionalne potrebe i zadovoljni su s obiteljskom dinamikom, nego roditelje koji su iscrpljeni, nezadovoljni, pod financijskim stresom ili kontinuirano neispavani, kako ono ne bi “bilo samo”.
Daleko od toga da ne postoje roditelji koji imaju resursa za brigu o velikom broju djece, čije osobine, životne prilike i vrijednosti omogućavaju zadovoljenje potreba većem broju djece, čija djeca zaista iz odnosa s braćom mogu izvući važne koristi za sebe (podršku, zajedničku igru, učenje dijeljenja, brigu za drugog i slično).
Ali je u redu priznati si da, iako ti ljudi postoje, mi ne moramo biti oni.
“On baš jako želi brata ili sestru!”
Iz razgovora s roditeljima znamo da su neki od njih donijeli odluku o drugom djetetu jer je prvo dijete “jako htjelo brata ili sestru”, jer su se bojali da će im prvo dijete dugoročno zamjerati ako “ostane samo”, da će im nešto značajno uskratiti. Ti svi strahovi i brige jesu racionalni – neki odrasli ljudi zaista žale što nemaju brata/sestru (od te činjenice ne treba bježati), mnoga djeca i odrasli pronalaze veliku utjehu i osjećaj sigurnosti u svojoj braći.
Pa ipak, odluka o imanju drugog, trećeg ili petog djeteta je isključivo odluka roditelja i njihova odgovornost. Imati dijete zbog bilo čijih želja (osim svojih), pa tako i djetetovih, je prebacivanje odgovornosti na onog koji teret te odgovornosti ne treba nositi.
Da, imati brata ili sestru za većinu je ljudi važan dio identiteta, pa bi vjerojatno bio i za našu djecu. Ipak, smatram da odluka o imanju drugog djeteta obuhvaća previše naših resursa i naše prilagodbe da bismo ju donosili (samo) kako bismo zadovoljili želje nekog drugog, pa bio to i naš prvorođeni.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Instagram (@tialineker)
Znanstveni izvori:
Falbo, T., & Polit, D. F. (1986). Quantitative review of the only child literature: Research evidence and theory development. Psychological bulletin, 100(2), 176.
Pollmann‐Schult, M. (2014). Parenthood and life satisfaction: Why don’t children make people happy?. Journal of Marriage and Family, 76(2), 319-336.
