KOLUMNA | Ako su neželjeni dodiri neugodni nama, neugodni su i djeci. Evo kako ih naučiti tjelesnoj autonomiji!

Članak pišu psihologinje, stručnjakinje u području obiteljske psihologije, okupljene u platformi za praćenje i poticanje djetetova razvoja Psidacta. Sve njihove Moms Club kolumne možete pročitati na ovom linku.

Zamislite situaciju: dolazite na posao gdje vas svako jutro dočekuje kolega koji se izrazito voli grliti. Vama nije do toga, ti zagrljaji vam se ne sviđaju, iako u njima nema loše namjere. Možda vam se pri ulazu u ured malo grči želudac, znate da ćete se sada “morati” grliti – a vama je u tih par sekundi nekako loše, osjećate se stisnuto, nemate kontrolu. Voljeli biste to izbjeći ali ipak, zbog “mira u kući/uredu”, izdržite.

Taj isti osjećaj, taj grč u želucu, ponekad imaju i naša djeca.

Tjelesna autonomija temeljno je ljudsko pravo, a odnosi se na kontrolu nad onime što se događa s našim tijelom, bez vanjskih pritisaka. Vanjski pritisci su nam itekako poznati još od djetinjstva: “Ajde, sjedni baki u krilo”, “Zagrli tetu da ne bude tužna”, “Pristojno je poljubiti ujaka”…

Kako ne bismo povrijedili važne ljude u životu, većina nas je povremeno pristajala na dodire koji nam ne odgovaraju, pa smo sjedili u tuđim krilima iako nam se nije sjedilo, pristajali na poljupce koji nam nisu odgovarali, grlili se iako su nam ti zagrljaji bili prečvrsti.

Od rane smo dobi usvajali da naše tijelo i nije samo naše, već da ga drugi mogu koristiti kako bi zadovoljili svoje potrebe – za dodirom, nježnošću.

Kontrola nad svojim tijelom, već od dječje dobi, odraz je slobode i moći.

Zašto je to važno? Nagovaranje djeteta na dodire od strane bliskih osoba (kako oni ne bi bili tužni ili povrijeđeni) može imati posljedice na djetetovo razumijevanje i postavljanje osobnih granica. Naime, dijete bi s vremenom moglo steći uvjerenje da su nelagode koje uzrokuju fizički dodiri jedne od onih nelagoda koje se “trebaju izdržati” (poput vađenja krvi). Naposljetku, tome su ga učili roditelji još od najranije dobi – a to se teško zaboravlja.

Dugoročno, dijete koje od rane dobi uči da se njegovo tijelo dira kad ono to ne želi, u starijoj će dobi teže razumjeti da se dodir smije odbiti. A to razumijevanje se od nas ipak nekako očekuje.

U dječjoj dobi okolina često očekuje da pristajemo na sve dodire, da nas maze i grle svi kojima to padne napamet – tete, susjedi, obiteljski prijatelji i poznanici. Naglo, ulaskom u pubertet, od iste te okoline slušamo: “zašto se nisi odmakla?” ili “zašto nisi rekla da ne želiš?”.

Zaista je nejasan trenutak u djetinjstvu iz kojeg “pa što, stric te grli iz ljubavi” prelazi u “trebala si reći da ne želiš”.

Kad razgovaramo s odraslim ženama o njihovim najčešće ranim (i nelagodnim) seksualnim iskustvima, mnoge od njih će spoznati da nad svojim tijelom i nisu imale potpunu kontrolu. Mnoge su u seksualne interakcije ušle jer se to očekivalo, jer nisu znale smiju li se predomisliti, jer su dugo bile u vezi, jer ga nisu htjele povrijediti ili ugroziti odnos.

Iako ne možemo tvrditi da su rana iskustva nedostatka tjelesnih granica povezana s ovim kasnijim, ipak možemo primijetiti neke sličnosti. Nelagodna seksualna iskustva često su obavijena emocionalnim manipulacijama (“ja ću biti tužan, ljut, povrijeđen…”), kao i rana iskustva dodira u djetinjstvu (“baka će biti tužna, ljuta, povrijeđena…”). U oba slučaja vrijedi: tvoje želje nisu toliko važne.

Kako podržati djetetovu autonomiju?

• Održavati vlastitu tjelesnu autonomiju, odnosno, jasno davati do znanja drugima kad ne želimo dodire: “sad mi se ne grli”
• Staviti se u djetetove cipele – kako bismo se mi osjećali da nas se dodiruje kad to ne želimo?
• Jasno komunicirati djetetu da je tijelo njegovo i da se ne mora ni s kim grliti, ljubiti ili sjediti u krilu (pa ni s nama)
• Dati do znanja djetetu da ono nije odgovorno za tuđe reakcije na njegove granice – “ako se teta ljuti, ti nisi za to kriv”)
• Komunicirati drugim članovima obitelji da prije tjelesnog kontakta s djetetom provjere želi li dijete kontakt i da, bez neugodnih reakcija ili nagovaranja, prihvaćaju djetetovo “ne”
• Ako su djetetu zagrljaji neugodni, možemo pronaći neki drugi znak pozdrava kao što je “davanje petice”
• Poticati dijete da poštuje tuđe granice, da pita prijatelja: “smijem li te zagrliti?” i da prihvaća tuđe “ne”

Naravno, ništa nije tako jednostavno, pa ni učenje djeteta (a ni sebe) o granicama. To je često jedna velika borba – borba s bakama i djedovima punim želje za uspostavljanjem tjelesnog kontakta (“baki to puno znači!), a možda još teža borba s društvenim konvencijama (“pristojno je poljubiti goste”).

U kulturi koja izuzetno cijeni tjelesni kontakt, ponekad ga je zaista teško odbiti. S druge strane, odbijanje neželjenog dodira možda je jedna od važnijih vještina koje moramo prenijeti našoj djeci.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Instagram