Trijumfalna Saint Laurent revija djelovala je poput posljednjeg čina u režiji Anthonyja Vaccarella
Vjerujem da nisam jedina koja je početak pariškog Tjedna mode čekala s knedlom u grlu. Još otkako je ljetos španjolski Invogue objavio kako Kering nije produljio desetogodišnji ugovor s kreativnim direktorom Saint Laurenta, Anthonyjem Vaccarellom, modni su krugovi počeli strepjeti da je rujanska revija zapravo njegova posljednja. Kering je vijest brzo demantirao, no dobro upućeni izvori, među kojima su BoringNotCom i Lauren Sherman iz Pucka, ostali su pri svojim tvrdnjama. A nakon sinoćnje revije, održane pod svjetlima Eiffelova tornja i grandioznih lebdećih lustera, bilo je gotovo nemoguće oteti se dojmu da bi se crna predviđanja ipak mogla ostvariti.
Ton je otpočetka bio izrazito slavljenički, a Vaccarello je neupitno imao što slaviti. Prizor raskošne pozornice i prvih modela u zlatnim interpretacijama njegovih prepoznatljivih, skulpturalnih safari jakni od lateksa kroz glavu mi je provukao stih – this is what dreams are made of. Vaccarello je svojedobno otkrio kako je kao mladić sastavio vision board života kakav je jednog dana želio imati. Na kolažu su se, između ostalog, našli Saint Laurentov logo i Eiffelov toranj.
Prvu reviju s tornjem kao kulisom organizirao je 2017. godine, a lokaciji na Trocadéru otad se redovito vraćao. Je li se, nakon deset godina, već zasitio vlastitog sna? Je li presložio taj čuveni vision board i počeo maštati o životu izvan turbulentne modne industrije? Klima na modnoj sceni definitivno se promijenila od njegovih početaka, pogotovo unutar matičnog Keringa. Ipak, Saint Laurent je pod njegovim kormilom uspio ostati svijetla točka u portfelju tvrtke, zvijezda koja se uzdizala dok su se tresli stolci u Gucciju i Balenciagi.
Posljednjih je godina Vaccarellov Saint Laurent postao sila koju je nemoguće ignorirati. Njegov vizualni jezik, istodobno zavodljiv, strog i gotovo nedodirljiv, oblikovao je modni pejzaž iz sezone u sezonu. Ostavštinu legendarnog osnivača kuće vješto je provlačio kroz suvremen i izrazito osoban senzibilitet, stvarajući estetiku koja je ostajala trenutačno prepoznatljiva, a pritom se neprestano razvijala. Upravo je Saint Laurent žena opetovano utjelovljavala neke od definirajućih silueta sezone – bilo da je odjevena u predimenzionirano, arhitektonski krojeno odijelo, hiperromantičnu bluzu s mašnom ili pripijenu transparentnu čipkastu haljinu.
Sve su te žene na jednu noć ponovno oživjele u Parizu, ovoga puta u zlatnom ruhu. Gotovo kao da gledamo kolekcionarska izdanja Vaccarellovih najprepoznatljivijih kreacija – poznate siluete vraćene u svojoj najraskošnijoj, gotovo ultimativnoj verziji. Ipak, zlato niti u jednom trenutku nije postalo monotono, dinamično se izmjenjujući kroz različite teksture i površine. Sjajni materijali nalik lateksu ustupali su mjesto bogatom brokatu i bluzama od zlatnog laméa, dok se Vaccarellova prepoznatljiva fetišistička estetika isprepletala s referencama iz Yvesova univerzuma – od njegove fascinacije orijentalizmom i Ballets Russes do Maroka kao nepresušnog izvora inspiracije.
Rijeku zlata tek bi povremeno presjekao bljesak crvene ili maslinaste zelene, rezerviran gotovo isključivo za detalje poput turbana i mašni oko vrata, čiji su se krajevi ovoga puta protegnuli sve do poda i lepršali za modelima poput šlepova. Styling je pratio smjer postavljen prethodnih sezona, uz glomazne naušnice nalik broševima i cipele s naglašenim dekorativnim petama i tankim lančićima, koje su i same izgledale poput komada nakita.
A onda je promjena raspoloženja stigla naglo i neočekivano. Kao da je netko ugasio svjetla u dekadentnoj balskoj dvorani, zlatne lookove zamijenila su potpuno crna izdanja. Prvo kaput s predimenzioniranom mašnom od tila, a zatim dramatične, gotovo plaštolike haljine od prozračne crne organze. Kad je na pistu naposljetku stupila Charlotte Gainsbourg, jedna od Vaccarellovih dugogodišnjih muza, pjevajući pjesmu čiji mu se stihovi izravno obraćaju riječima “You’re so much Yves Saint Laurent”, postalo je jasno da ne gledamo samo slavljeničku reviju povodom velikog modnog jubileja.
Kad se Vaccarello naposljetku pojavio među svojom zlatnom vojskom, publika ga je dočekala stajaćim ovacijama. Finale, u kojem je prišao prvom redu i svojem petogodišnjem sinu Luci predao amajliju za sreću, nosilo je dodatnu simboliku. Možda san nije bio dokopati se pozicije u Saint Laurentu, već ostaviti svoj trag ondje? U svakom slučaju, Vaccarello ga je ostvario.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Saint Laurent, Instagram