Zašto svi nosevi nakon operacije ne smiju izgledati isto? Donosimo preporuke doktorice Maje Malić

Takve promjene odražavaju i širi razvoj estetske kirurgije, koja se sve više okreće individualiziranom pristupu i suptilnijim korekcijama. Poliklinika Malić profilirala se kao jedan od lidera domaće estetske i plastične kirurgije, a posebno se ističe upravo u području kirurgije nosa, gdje primjenjuje napredne tehnike usmjerene na postizanje skladnih estetskih rezultata uz očuvanje funkcije nosa. Među prvima u Hrvatskoj u svakodnevnu je praksu uvela Piezo ultrazvučnu tehnologiju, koja omogućuje preciznije oblikovanje nosne kosti uz manje traume okolnog tkiva.

O tome kako danas izgleda planiranje operacije nosa, koliko društvene mreže utječu na želje pacijenata te što zapravo podrazumijeva prirodan rezultat razgovarali smo s dr. Majom Malić, specijalisticom otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata. Za početak, objasnila nam je kako rinoplastika nikada nije univerzalan zahvat jer svaku odluku oblikuju tri važna faktora – anatomija pacijenta, njegova očekivanja i stil kirurga.

“Anatomija nam određuje što je realno moguće. Netko ima tanku kožu koja pokazuje svaki detalj, netko deblju kožu koja omekšava konture. Važni su i položaj hrskavica i kosti, postojeće asimetrije nosa i lica te eventualni funkcionalni problemi poput otežanog disanja. Drugi važan dio su očekivanja. Dolazi li osoba prvenstveno zbog disanja, zbog estetske promjene ili zbog oboje? Kakvu promjenu zapravo želi – vrlo suptilnu korekciju ili izraženiju promjenu izgleda? Tu često provedemo najviše vremena jer dobra operacija počinje dobrim razumijevanjem očekivanja. I treće, tu je stil kirurga. Svaki kirurg ima svoj način razmišljanja i svoj pristup rinoplastici. Moj cilj nije nametnuti jedan tip nosa, nego prilagoditi promjenu anatomiji i licu osobe ispred sebe”, istaknula je dr. Malić, koja smatra kako niti najbolja tehnika sama po sebi nije dovoljna ako ova tri čimbenika nisu usklađena.

Prve konzultacije i razgovor joj, kaže, često otkriju mnogo više od samog pregleda i izgleda nosa. “Tad zapravo počinjem razumijevati ne samo anatomiju, nego i osobu ispred sebe. Počinjemo razgovorom.

Ne pitam samo što nekome smeta, nego i kako se osjeća zbog toga, koliko dugo razmišlja o operaciji i kakvu promjenu zapravo želi.

Netko želi vrlo suptilnu promjenu koju drugi gotovo neće primijetiti, a netko izraženiju korekciju”, ispričala nam je doktorica.

Nakon toga slijedi pregled nosa, uključujući fiberendoskopski pregled kamerom kojom se snima unutrašnjost nosa – septum, sluznica i nosni prolazi. “Tu često otkrijemo stvari kojih pacijent nije ni bio svjestan, poput devijacije ili drugih promjena koje mogu utjecati na disanje. Zatim radimo fotografije i digitalnu simulaciju. To nam pomaže da zajedno vizualiziramo mogući smjer promjene i bolje uskladimo očekivanja, ali uvijek naglašavam da simulacija nije obećanje konačnog rezultata. Nakon toga prolazimo plan operacije, pripremu i oporavak, jer mislim da ljudi realno trebaju znati u što ulaze bez uljepšavanja”, naglašava dr. Malić.

Zanimalo nas i koliko se razlikuje njezin pristup pacijentima koji dolaze zbog estetskih želja u odnosu na one kojima je primarni problem funkcionalnost nosa. “Nije isto dolazi li netko jer godinama ne može normalno disati ili zato što mu estetski smeta određeni dio nosa. Moja prednost kao ORL specijalistice je to što kod nosa ne gledam samo vanjski izgled, nego i ono što se događa unutar nosa. Ako je problem funkcionalan, cilj je vratiti normalno disanje i riješiti problem zbog kojeg je osoba došla. Ako nekome izgled nosa ne smeta, ne smatram da trebam usput mijenjati estetiku samo zato što postoji mogućnost za to”, naglasila je, dodavši kako i kod estetske rinoplastike, čiji je fokus prvenstveno na izgledu i promjeni koju osoba želi postići, funkcionalnost mora ostati očuvana. “Cilj nije samo da nos izgleda lijepo, nego da pritom zadrži svoju funkciju i dobro diše”, smatra doktorica.

Posebna kategorija pacijenata su, dakako, oni revizijski, koji već imaju iskustva s prijašnjim zahvatima ili korekcijama. Prema riječima dr. Malić, fokus ove skupine često više nije isključivo na estetici, već na vraćanju osjećaja povjerenja, što je uvijek iznova iznenađuje. “S kirurške strane takvi su slučajevi zahtjevniji jer anatomija više nije netaknuta. Prisutan je ožiljak, dio hrskavice može nedostajati, a strukture nosa ponekad više nemaju dovoljnu potporu. U takvim situacijama ponekad koristimo dodatnu hrskavicu iz uha ili rebra kako bismo ponovno izgradili stabilnost nosa. Nakon jednog iskustva ljudi često puno realnije gledaju na operaciju. Fokus više nije na milimetarskim detaljima, nego na tome da nos izgleda skladno s ostatkom lica, dobro funkcionira i da je disanje uredno, i da napokon prestane biti nešto o čemu svakodnevno razmišljaju”, objašnjava.

Dotičemo se i specifičnih želja pacijenata, čija je percepcija ljepote i, samim time, vizija “idealnog” nosa, nerijetko snažno oblikovana utjecajem društvenih mreža. “Prije su ljudi uglavnom govorili da žele manji nos ili ukloniti grbicu. Danas često dolaze s vrlo konkretnim idejama – znaju pojmove poput slopea, definicije vrha nosa i imaju vrlo jasnu sliku onoga što im se sviđa. Nerijetko pokažu nekoliko fotografija ili rezultata s našeg Instagrama koji su im posebno privukli pažnju. To može biti korisno jer mi pomaže razumjeti što osoba smatra lijepim. Ali ponekad se stvori dojam da postoji jedan univerzalni ‘idealan nos’ ili da se rezultati mogu jednostavno prenijeti s jednog lica na drugo”, kaže dr. Malić, dodavši kako primjećuje i kako mnogi od pacijenata danas puno vremena provode u grupama, forumima i na društvenim mrežama tražeći iskustva drugih.

“To može biti korisno, ali postoji i druga strana. Ponekad jedno subjektivno iskustvo može stvoriti svojevrstan echo chamber efekt i početi utjecati na način na koji ljudi gledaju vlastiti rezultat. Nekad vidim i pacijente koji počnu preispitivati detalje svog nosa tek nakon što su dugo čitali tuđa iskustva, iako ih prije toga to uopće nije smetalo. Treba imati na umu i da su ljudi koji imaju negativno iskustvo često motiviraniji aktivno ga dijeliti i tražiti odgovore, dok zadovoljni pacijenti nakon oporavka najčešće jednostavno nastave sa svojim životom i prestanu razmišljati o operaciji”, smatra doktorica. A kako reagira kad pacijent na pregled kao donese fotografiju tuđeg nosa kao inspiraciju?

“Meni to zapravo često olakša komunikaciju jer ljudima nije uvijek jednostavno riječima objasniti što žele. Ali vrlo brzo se pokaže da često nije riječ samo o nosu. Nekad ih privlači suptilan profil, nekad definicija vrha, a nekad jednostavno cjelokupan dojam lica te osobe. Tad pokušamo razdvojiti što se od toga može prenijeti na njihovo lice.

Jer isti nos neće jednako izgledati na svima – drugačija je koža, drugačije su proporcije lica, položaj hrskavica ili postojeće asimetrije.

Zanimljivo je da ljudi često dođu s jednom fotografijom, a nakon razgovora shvate da zapravo nisu željeli taj nos, nego osjećaj sklada koji su na toj fotografiji vidjeli. Fotografije mi zato više služe kao alat za komunikaciju nego kao nešto što treba doslovno kopirati.”

Danas se, u kontekstu estetske kirurgije, često govori o “prirodnim rezultatima”. Neupitno je kako je ovaj koncept vrlo subjektivan, stoga nas je zanimalo kako na njega gleda doktorica Malić. “Postoji pogrešna percepcija da prirodan rezultat znači minimalnu promjenu – kao da nos mora biti samo malo manji ili grbica samo malo manja da bi izgledalo prirodno.

Ali prirodnost se ne mjeri u centimetrima. Mjeri se time koliko nos odgovara licu.

Osoba može imati značajnu korekciju – ukloniti veliku grbicu, suziti široki nos ili korigirati vrh – i rezultat može izgledati potpuno prirodno ako odgovara proporcijama lica”. S druge strane, čak i mala promjena može djelovati operirano ako ne poštuje anatomiju i harmoniju lica, uvjerena je.

“Za mene prirodan rezultat nije sinonim za suptilan rezultat nego za skladan rezultat. Konkretno, prirodan rezultat znači da osoba i dalje izgleda kao ona sama. Identitet se često prepoznaje u pogledu i poziciji korijena nosa, zato pazim da korijen nije previše udubljen, da profil nosa prirodno prati konture lica i da vrh nije pretjerano podignut. Ljudi vrlo dobro prepoznaju kada nos izgleda operirano, iako često ne znaju objasniti zašto. To su najčešće stigme poput previše udubljenog korijena, pretjerano podignutog vrha, retrakcija, invertnog V-a, vidljivih ožiljaka ili preuskih nosnica. Cilj je da ljudi primijete da izgledate odlično, ali ne mogu odmah reći što se promijenilo”, smatra doktorica.

Za kraj, upitali smo dr. Malić što bi poručila osobama koje razmišljaju o rinoplastici, ali osjećaju strah da će izgubiti vlastitu autentičnost. “Mislim da je strah od gubitka vlastitog identiteta jedan od razloga zbog kojih neki ljudi godinama odgađaju operaciju. Većina ljudi zapravo ne želi postati netko drugi. Rijetko tko želi potpuno novo lice. Najčešće žele ukloniti nešto što im dugo smeta ili nešto zbog čega im pažnja uvijek odlazi na isti dio lica.

Ako je rinoplastika dobro planirana, cilj nije promijeniti identitet nego ga sačuvati.

Osoba bi se i dalje trebala prepoznati u ogledalu i osjećati da je to i dalje ona. Najljepši trenutak je kada pacijent nakon nekog vremena prestane razmišljati o svom nosu. Ne zato što je postao savršen, nego zato što je prestao biti nešto što ga svakodnevno opterećuje”, zaključila je.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Poliklinika Malić