Razgovarali smo s Julijanom Matanović, inspirativnom književnicom koja u djelima vješto isprepliće autobiografske motive i fikciju

Autorica se u razgovoru prisjetila i nastanka kultne zbirke “Zašto sam vam lagala”, otkrila nam je kako osobno iskustvo oblikuje njezine priče te spomenula nove projekte na kojima trenutačno radi. Što nam je sve otkrila ova inspirativna dama, pročitajte u nastavku teksta.

MAGME: Vaša zbirka pripovjedaka “Zašto sam vam lagala” iz 1997. godine doživjela je velik uspjeh. Što Vas je inspiriralo za pisanje te zbirke i kako gledate na njezin odjek danas?

Julijana Matanović: Da, taj uspjeh meni je bio tada vrlo neočekivan. I još uvijek me čudi. Knjiga je još uvijek “živa”, žilave je biografije. Možda oponaša svoju “vlasnicu”. Objavljena je do sada u 18 izdanja, prodana u oko 70 000 primjeraka, preživjela je i prodaju na kioscima.

Nakon završenog studija književnosti, ostala sam raditi na fakultetu (Pedagoški fakultet u Osijeku) i to na kolegiju starije hrvatske književnosti. Uže područje mog interesa bile su religiozne barokne poeme. Tih sam godina, a radi se o osamdesetim godinama prošloga stoljeća, postala i članicom uredništva časopisa Quorum. U Quorumu sam objavljivala tekstove s područja teorije književnosti i književne kritike. Uređivala sam tribine i biblioteke, poput biblioteke hit Nakladničke kuće “Znanje”, i to nakon velikog Zlatka Crnkovića. Dvije sam godine bila i glavna urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, gdje sam pokrenula biblioteku Ljepša polovica književnosti u kojoj sam, u 1. kolu, objavila Irenu Vrkljan, Vilmu Vukelić, Andreu Zlatar i Zofku Kveder.

Sve to spominjem samo zbog toga da bih istaknula kako nisam planirala otvaranje i te svoje vlastite spisateljske niše.

A onda sam u ljeto 1996. godine ni od koga nagovorena, na pragu prve ženske zrelosti, sjela i u dvadeset dana pisala priče koje sam objavila pod naslovom “Zašto sam vam lagala”. Napisala sam tekst o djevojčici koja je morala živjeti isključivo po pravilima koja nisu bila prirodna njenom biću. U Laganju je ona postala onakva kakva je ustvari htjela biti. Preuzela sam stvarna imena svojih bližnjih, a događaje sam većinom poizmišljala. Ne moram vam ni reći kakav je kuršlus nastao u bližoj i daljoj obitelji. Kritika je knjigu jako dobro primila, odmah je krenulo s prevođenjima. No, bilo je i onih koji su mi savjetovali da potražim pomoć psihijatra, pa i onih koji su, iz moje blizine, naručivali negativne osvrte. Ljude u jednom trenutku zapeče savjest pa ti, neupitani, otkriju istinu.

MAGME: Vaša djela često sadrže autobiografske elemente. Koliko je osobno iskustvo utkano u Vaše priče?

JM: Uvijek krenem od nekog događaja za koji mislim da je vrijedan priče, ili, iskrenije, od događaja kojeg ću pretvaranjem u priču i sama bolje razumjeti. A onda priča nastavi svojom logikom, svojim zakonitostima. Nisam u tome usamljena. Svi mi polazimo od nekog svog iskustva. Samo što netko odabere prvo, a netko treće lice da bi o tome govorio. Neko se sakrije iza nepouzdanog, a netko iza sveznajućeg pripovjedača.

Sama se najčešće odlučujem za formu unutrašnjeg monologa i zbog toga su čitatelji skloni moju prozu čitati kao čistu autobiografiju.

MAGME: Koje su ključne teme koje želite prenijeti kroz svoja djela – što Vas inspirira za pisanje novih djela?

JM: Kako je u mom stvarnom životu iz perioda kojeg se ne sjećam, ostalo puno toga nejasnoga, ja sam te praznine biografije i nejasne situacije popunila svojom pričom. Sagradila sam temelje svom životu. Obiteljski odnosi su središte mog proznog svijeta. Potvrđuju to i naslovi mojih knjiga: “Kao da smo otac i kći”, “Samo majka i kći”, “Sve bratove adrese”, “Djeca na daljinu”…

MAGME: Kako je Vaše djetinjstvo i odrastanje utjecalo na Vaš književni izraz?

JM: Te točke su izvor i ušće svega. Kad te prerano prevedu preko roditeljskog praga i kažu ti da su te pretvorili u dar po onoj logici „šalji dalje“, onda ti cijeli život tražiš tu svoju kuću, čezneš za njom, inatiš se, želiš da te se voli. I naravno, ne uspijevaš.

Jedinu sigurnost daju ti rečenice koje možeš oblikovati po svom i stvarati svijet u kojem ćeš se barem malo osjećati sigurnom.

MAGME: Koji su izazovi s kojima ste se suočavali kao žena u književnom svijetu?

JM: Kao profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, vrlo sam rano počela svoje kolegije posvećivati ženama. Mnoge od njih nisu svojim pismom odgovarale dominantnoj stilističkoj matrici vremena u kojem su pisale i objavljivale i ostale su izvan povijesti književnosti i povijesnih pregleda. Možda sam griješila jer sam njih uvodila u središnji tok nacionalne književnosti, nisam govorila o nepravdama, nisam galamila. Bila mi je književnost uvijek na prvom mjestu. I Zagorku sam počela ozbiljnije proučavati na samom početku devedesetih godina prošloga stoljeća i to kao autoricu jednog modela hrvatskog povijesnog romana, modela koji je dijelio neka zajednička mjesta s romanima Augusta Šenoe i pučkim povijesnim romanima. Puno sam prostora posvećivala ženskim likovima, prozi koju na temu rata ispisuju žene… Čast mi je bilo popiti kavu sa spisateljicama koje su jednu ili dvije generacije starije od mene. Kad sam i sama počela pisati prozu, pljuske su mi uglavnom upućivale žene. No, ne volim o tome danas govoriti. Nisu od tada prošla stoljeća, ali mlađe cure s pravom bi me mogle pitati o razlozima mojih dosadašnjih šutnji.

MAGME: Što Vas motivira da pišete za djecu i mlade, uz radove za odrasle?

JM: Prvu prozu za mlađe napisala sam na poziv. Liječnica Anka Dorić godinama me nagovarala da napišemo zajedničku knjigu na temu hpv-a. Odbijala sam. Tema mi je bila strana, o bolestima i ne volim pisati, sjetim se one babine rečenice: “Šuti, gluho bilo”… A plašila sam se i pisati za mlađe. Mladi ne opraštaju, nisu licemjerni, njima se ili svidi, ili ne svidi. Anka je bila dovoljno uporna i uspjela me udobrovoljiti. Bilo je to 2010. godine. Ja sam potpisala prozni dio, Anka stručni, ali sve se doima kao jedna skladna cjelina. Roman je dobio brojne nagrade, i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Nekako mi je to dalo vjetra, a osjećala sam se i dužnom publici koja me često znala upitati kad će novi tekst za mlađe. Sljedeći roman, naslovljen “Rečeno-učinjeno” objavljen je dvije godine poslije i tematizira temu nasilja 5,00. Do sad imam četiri romana za mlade, i jednu slikovnicu.

MAGME: Kako je majčinstvo utjecalo na Vaš književni rad i teme kojima se bavite?

JM: Uloga majke moja je najvažnija uloga. Nikada nisam zatvorila vrata svoje sobe i rekla Magdaleni da nešto njoj ne mogu uskočiti jer upravo pišem. Ne kažem da sam tada, a i sada, činila dobro, činila ispravno. No, postupala sam tako. I još uvijek to činim. Neke sam knjige posvetila svojoj kćeri. Primjerice knjiga “Samo majka i kći”, iz 2012. godine nastala je tako da sam ja zapisivala Magdalenine rečenice i na temelju njih pisala priče. Odlučila sam se za to u trenutku kad mi je ona, kao četverogodišnjakinja, prišla i rekla: “Ne brini mama, sašit ću ti haljinu od brusnica i mraka.” I posljednji roman “Stoji ti put” napisan je ponajviše zbog nje. Neke slike joj nisam imala hrabrosti ispričati, a svjesna sam da ih mora znati. I njezine su. Vjerujem da će je osnažiti.

MAGME: Koliko Vam znače brojne književne nagrade i priznanja koje ste dobili tijekom karijere?

JM: Ne bih bila iskrena kad bih rekla da mi nagrade ne znače. Znače mi. No, da sam – kroz svoj profesionalni vijek – bila samo pisac, možda bi mi značile još više. Često sam sjedila u prosudbenim komisijama, imam previše iskustva iz prve ruke. I mnoga ta iskustva umanjuju mi veličine nagrada. No, to je velika tema. Njoj sam čak posvetila i godišnji kolegij. Naslovila sam ga “Književna nagrada – ulaznica u povijest”. S upitnikom na kraju.

MAGME: Kako je nastala ideja za projekt “Žena ženama” i što Vas je inspiriralo za drugi naslov u tom nizu, “Spisateljice biraju”?

JM: Već sam spomenula svoju mudru babu koja je govorila malo, kratko, samo između gutljaja prave ukuhane kave i dima gradačačkog duhana… Često je znala reći: Džaba priča, uradi nešto. Nemamo mi ništa od toga kad ponavljamo da bi se mi žene trebale podržavati, da bismo trebale upozoravati na sebe. Samo priča, i to prazna. Jer, u javnosti ušutjet ćemo prvom prilikom kad nam neki kolega, do čijeg se mišljenja u javnosti jako drži, prišapne da nam kolegica koju smo nedavno promovirale, i nije miljenica u krugovima koji odlučuju o nagradama, sudjelovanjima na festivalima i u reprezentacijama koje predstavljaju našu književnost na sajmovima u inozemstvu. Prestara sam da bih nosila transparente, da bih mijenjala svoj diskurs. Odlučila sam svoj stav pokazati kroz taj mali projekt u svojoj Umjetničkoj organizaciji Lađa od vode. Pozvala sam na suradnju spisateljice različitih generacija, različite vidljivosti na književnoj sceni. U prvoj su knjizi, naslovljenoj Burza rada, pisale o zanimanjima, a u drugoj, Spisateljice biraju, o svojim najdražim književnim likovima. Treća je u pripremi.

MAGME: U knjizi “Spisateljice biraju” 24 autorice biraju najdraže književne likove. Kojeg biste Vi izdvojili kao posebno važnog za Vaš književni put i zašto?

JM: Pisala sam o Štefici Cvek Dubravke Ugrešić. Željela sam pokazati koliko je taj tekst bio važan u vrijeme kad se pojavio. Ja sam tada bila studentica i u modu je ulazila trivijalna književnosti. Mislim na teoriju književnosti. Štefica je čitana u nekom modelu interteksta, kao svojevrsna polemika s lakom literaturom, kako je o tome govorio Milivoj Solar i u tim krhkim granicama između visokog i niskog. Željela sam svjedočiti jedno vrijeme, jedno druženje. Danas Šteficu doživljavaju drukčije. No, još uvijek mislim da je jako važno znati kakva je bila prva recepcija. Malobrojni su danas oni koje zanimaju svjedoci.

MAGME: Vaš novi roman “Stoji ti put” donosi glasove triju žena. Možete li nam otkriti nešto više o tim likovima i temama koje obrađujete?

JM: Roman je, kao što sam već i rekla, napisan za moju kćer, a posvećen je svim strpljivim ženama moje obitelji. On je i poruka onima koji su me u posljednje vrijeme željeli poniziti, omalovažiti sve što sam napravila. Napisan je iz nužda, i iz života…

MAGME: U najavi romana stoji da neke priče ne završavaju sa zadnjom stranicom. Mislite li da književnost može živjeti dalje kroz čitatelje i njihove interpretacije?

JM: Književnost tek počinje živjeti u susretu sa svojim čitateljima. Oni štivu daju život i pravi smisao. Moj put će ih samo podsjetiti na neki njihov. A i sami ne znamo, nismo svjesni, koliko su nam te staze po kojima hodamo, ne znajući da smo rođenjem dobili koordinate, slične. I da na tim stazama možemo uskoro susresti onemoćale one koji na nama danas treniraju moć.

MAGME: Kako vidite razvoj suvremene hrvatske književnosti i gdje smatrate da se ona kreće?

JM: Imamo veliku književnost. Ne govorim napamet. Čitam svoje kolege i kolegice, i starije, ali i puno mlađe od sebe. Brojne su teme pokrivene. Jedini problem, a on nipošto nije ni malen, a ni nevažan, vidim u tim stalnim podjelama na naše, i njihove, moje i tvoje.

Nismo smjeli dopustiti da nam se ružni trenuci političkog života presele u prostore u kojima bi trebala obitavati dobra, i tolerantna i suosjećajna bića.

MAGME: Na čemu trenutačno radite i što možemo očekivati od Vas u budućnosti?

JM: Ovih dana na novom izdanju romana “Bilješka o piscu”. Romana nema na tržištu, a traže ga. Prvi put je objavljen prije četvrt stoljeća. Nakon toga idem završiti knjigu eseja pod naslovom “Ni od kog nagovorena”. Te sam tekstove započela pisati za Vijenac, jako me je to radovalo, a onda mi je suradnja otkazana. Suradnju mi možete otkazati, ali pisanje ne. Najbliži opis te knjige mogao bi se sažeti u sintagmi “Prekinuta šutnja”. Došao je trenutak da je čak i meni dosta.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Ognjen Karabegović, Ženska posla, privatna arhiva