Tanja Hrvatin Šimičić: “Djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego oni koji ih vide i razumiju”

MagMe: Vaš priručnik ističe da djeci ne trebaju savršeni roditelji, već roditelji koji ih vide i razumiju. Što to konkretno znači u svakodnevnom životu jedne obitelji?

Tanja Hrvatin Šimičić: To znači da možemo otpustiti krivnju i prestati gristi sebe i orijentirati se na napredak i učenje kako stvarati bolju povezanost s djetetom, postavljati granice i zadovoljavati njihove potrebe. To znači da ćemo griješiti, ali je važno u većini vremena ipak njegovati pristup u kojem razumijemo da je svako ponašanje djeteta komunikacija – da nam dijete ponašanjem pokazuje što se događa iznutra. Primjerice, dijete koje udara brata ili sestru to može činiti jer osjeća da mu ‘krade mamu’ i zato osjeća strah, nesigurnost i manjak povezanosti. Ako ga kaznimo, nismo riješili uzrok – dijete nije bilo viđeno u svojoj suštini, već samo u ponašanju.

Kad tako postupamo onda postavljamo granice, ali ostajemo povezani s djecom, razumijemo njih i razvojne karakteristike i možemo zadovoljiti njihove potrebe.

Tako stvaramo sigurnu privrženost, dijete odrasta sigurnije u sebe, odgovornije i emocionalno inteligentnije. U praksi to također znači da je važnije kako se vraćamo nakon pogreške nego da nikad ne pogriješimo. Kad djetetu pokažemo:  “pogriješila sam, žao mi je, probat ću drugačije”, ono uči kako i samo biti odgovorno i empatično te kako popraviti odnos. Također, uči da nije ono krivo za emocije roditelja te razvija bolju sliku o sebi. Tu govorimo i o ranjivosti, tad postajemo tim.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Odgoj & Roditeljstvo🪴Tanja Hrvatin Šimičić (@tanja.hrvatin.simicic)

MagMe: U priručniku naglašavate razliku između granica i kazni. Kako roditelji mogu naučiti postavljati granice koje štite dijete, a ne povređuju ga?

THŠ: Da bismo mogli adekvatno postavljati granice, trebamo razumjeti razvojne karakteristike djeteta. Granica znači: “Činim te sigurnim”, dok kazna znači: “Naučit ću te kroz bol”. Veliki broj roditelja udari dijete po guzi jer uporno dira neku stvar koju ne smije. Ali kada razumijemo do koje je razine mozak djeteta razvijen i što ono u toj dobi može ili ne može, prestajemo kažnjavati i prelazimo na postavljanje granica i poučavanje. Granice koje štite temelje se na tome da razumijemo zašto dijete nešto radi i koje kapacitete ima. Tad možemo suosjećati i validirati potrebu (“Znam da ti se ne da pospremati, ni meni se često ne da. Razumijem da ti to nema smisla”), a istovremeno jasno postaviti zahtjev (“Važno je da pokupiš svoje igračke i pospremiš stol”). Kao zadnji korak nudimo podršku: “Što bi ti pomoglo da to lakše napraviš?”. I znam da sada mnogi od vas kažu – i ja to napravim i ništa. Vjerujem – ovdje se radi o cjelokupnom odnosu kojeg ste do sada gradili te vještinama koje je dijete usvajalo kroz vaš odnos onda kada se loše ponaša.

Kad je riječ o zabrani, nakon “ne dopuštam ovo” ide poučavanje – pokazujemo što dijete smije i kako može zadovoljiti svoju potrebu na prihvatljiv način – “Vidim da si ljut i neću ti dozvoliti da bacaš stvari. Možeš jako stisnuti ruke, stisnuti jastuk ili mi reći koliko si ljut”.

Ali u svemu tome je najvažnije koliko možemo čuti dijete.

Jer dijete koje osjeća da ga osjetimo se mnogo bolje ponaša i razvija – i to je vještina koju kao roditelji moramo graditi.

Ispravne granice nas stavljaju u ulogu vođe – onoga koji pomaže djetetu da uči funkcionirati u svijetu dok mu se mozak razvija. To radimo kroz povezanost, a ne kroz bol. Naša uloga nije boriti se s djetetom, već voditi ga i držati prostor za njegove burne reakcije, jer one su normalne i dio razvoja.

MagMe: Velik izazov današnjim roditeljima predstavlja vrijeme provedeno pred ekranima. Koje biste smjernice izdvojili kao najvažnije za zdravo korištenje ekrana kod djece i adolescenata?

THŠ: Poručila bih roditeljima da se sjete da su oni vođe u obitelji. Djeca trebaju granice, a roditelji su ti koji odlučuju o vremenu i načinu korištenja ekrana. Djeca će se ljutiti, plakati ili buniti – to je očekivano. No, naša je odgovornost reći “ne” preranom i prekomjernom korištenju ekrana i sadržajima koji nisu razvojno primjereni. Vidimo kako roditelji često prepuštaju i dvogodišnjacima da sami biraju crtiće – a upravo su oni osmišljeni tako da stvaraju ovisnost: brze izmjene slika, glasni zvukovi, šareni podražaji bez ikakve edukativne vrijednosti.

Već predškolska djeca sama skrolaju po YouTube Shorts videima koji nisu namijenjeni njima i koji potiču ovisnički obrazac od kojeg se sama djeca ne mogu zaštititi. Ako želimo čuvati njihovo zdravlje i razvoj, granice moraju biti jasne: bez ekrana do 2,5 do 3 godine, bez pametnih telefona prije 13. godine, bez samostalnog biranja sadržaja, pristup mobitelima tinejdžerima. Također, iz osobnog iskustva s vlastitom djecom i iz iskustva s klijentima uviđam koliko se djeca ponašaju drugačije kada ne gledaju crtiće svaki dan – više se fokusiraju, dublje ulaze u igru i pokazuju nevjerojatnu kreativnost.

Kad su ekrani uvedeni nakon 2,5 do 3 godine, odgoj postaje znatno lakši. Kao i u svemu u odgoju – ono što je trenutačno rješenje, dugoročno nam otežava.

Kao što kazna i vikanje možda trenutačno “riješe” situaciju, ali dugoročno čine odnos i odgoj težima, tako i ekrani: danas nas spase, a već sutra ili za nekoliko sati imamo dijete čije nam ponašanje stvara dodatni napor. Tinejdžere koji nam postaju stranci. Najnovija istraživanja potvrđuju isto – rani (prije 13. godine) i nekontrolirani pristup pametnim telefonima šteti mentalnom zdravlju djece i otežava im svakodnevno funkcioniranje. Zato granice nisu restrikcija, nego zaštita.

MagMe: Mnogi roditelji osjećaju nesigurnost jer su i sami odgajani u drugačijim okolnostima, uz nagrade i kazne. Kako roditelj može “prekinuti krug” i razviti drugačiji pristup s vlastitim djetetom?

THŠ: Zahtjevno je kada smo i sami odgajani kroz sustav nagrada i kazni, u kojem se često izostavljalo povezivanje i razumijevanje unutarnjeg iskustva djeteta. No, upravo to iskustvo može biti naš najveći motivator za promjenu. Tko ima veći poriv za drugačijim pristupom od nas koji znamo kako je to kad povezanosti nema? Naravno, često ćemo posrnuti i vratiti se starim obrascima, ali duboko u sebi osjećamo zašto se ponovno dižemo – jer želimo da našoj djeci bude drugačije. Ključ je u osobnom razvoju i učenju.

Kad učimo o odgoju na dubljoj razini, neminovno se mijenjamo i sami. A kad se mijenjamo mi, mijenja se i naše roditeljstvo.

Djeca uče prvenstveno kroz odnos i primjer koji žive s nama. Važno je pronaći osobu od povjerenja i s njom učiti.

MagMe: Spominjete koliko je važan otvoren razgovor o emocijama unutar obitelji. Koji bi bio prvi korak za roditelja koji možda nikad nije na taj način pričao s djetetom?

THŠ: Prvi korak je uvijek najteži jer nam je nepoznat. Često osjetimo nelagodu ili sram kada prvi put pokušamo razgovarati o emocijama. Mnogi od nas nikad od roditelja nisu čuli riječi “volim te”. I nekada se te riječi jednostavno ne mogu preliti preko usana. No, upravo tad vrijedi stati pred dijete i otvoreno reći: “Moji roditelji nikad nisu pričali o emocijama i zato je meni ovo novo i teško. Oni su često vikali, pa i ja nekad vičem, ali želim da mi razgovaramo. Želim da možemo reći kada smo tužni, ljuti ili nam je teško. Iako mi to nije prirodno, potrudit ću se i želim da budemo zajedno u tome”.

Biti otvoren i ranjiv sa svojom djecom jedan je od najvećih darova koje im možemo dati.

Tada ne nastavljamo transgeneracijske traume, nego ih prekidamo. Djeca jako vole našu ranjivost jer tada osjećaju povezanost. Važno je znati da ne moramo biti savršeni – roditeljstvo je proces učenja.

Osobna psihoterapija i rad na sebi pomažu nam da otpustimo ono što smo godinama potiskivali i time stvorimo prostor da doista osjetimo svoje dijete i povežemo se i s njim na emocionalnoj razini. Učenjem o odgoju roditelji postupno razumiju što djetetove emocije govore i kako na njih odgovoriti. To je put našeg osobnog razvoja – a naša djeca zaslužuju upravo to: dom u kojem se osjećaju podržano, viđeno i sigurno.

MagMe: U priručniku navodite da roditeljstvo nije u savršenstvu, nego u povezanosti. Kako roditelji mogu ostati povezani s adolescentima, osobito kad oni počnu testirati granice i udaljavati se?

THŠ: Da bismo ostali povezani s adolescentom, najprije moramo razumjeti njegov razvoj – što se događa u njegovu mozgu i tijelu. Ponašanje adolescenata često izgleda buntovno, no ispod njega je uvijek neka poruka, pokušaj komunikacije. Kad to znamo, manje ćemo reagirati u afektu, a više kao svjesni roditelji.

Svjesni roditelj nije onaj koji sve zna, nego onaj koji ne reagira automatski iz vlastitih emocija i tijela, već zastane, promisli i pokuša razumjeti unutarnji svijet svog djeteta.

Povezujemo se s tinejdžerom kad umjesto kritike i kazne odaberemo znatiželju – kadapitamo, pokušamo razumjeti i budemo otvoreni za razgovor. Za to nam trebaju razumijevanje i alati kako istovremeno postavljati granice i ostati povezani – upravo to donosim u priručniku “Rame za shvaćanje”. Važno je i da prihvatimo udaljavanje koje dolazi u toj dobi. Naš je zadatak biti čvrsta stijena: kad nas udari val tinejdžerskog bunta, stojimo postojano. Ako to izdržimo, val se povuče, a povezanost ostaje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Odgoj & Roditeljstvo🪴Tanja Hrvatin Šimičić (@tanja.hrvatin.simicic)

MagMe: Projekt “Mentalna higijena” uključuje i program u školama. Koliko je važno da uz roditelje i učitelji budu uključeni u jačanje mentalnog zdravlja djece?

THŠ: Iznimno je važno da uz roditelje i učitelji budu uključeni u jačanje mentalnog zdravlja djece. Učitelji imaju ogromnu ulogu u odgoju – djeca s njima provode veći dio dana i upravo ih oni svojim postupcima oblikuju i ostavljaju trag koji ostaje za cijeli život. Zato je ulaganje u dobrobit i edukaciju učitelja izrazito važno. Kad učitelj, uz znanje i stručnost, posjeduje i emocionalnu pismenost te razumijevanje dječjeg unutarnjeg svijeta, može postati snažan oslonac djetetu. A posebno onoj djeci koja nemaju podršku kod kuće – jer tada učitelj često postaje jedini odrasli kojem se mogu osloniti. Ako ne mogu ni tu – tada gube kompas. Ostaju sami. A nažalost, upravo ta djeca se najgore ponašaju i umjesto kompasa i povezanosti koja im nedostaje dobivaju kazne i kritike.

Djeca trebaju učiti vještine samoregulacije i emocionalne pismenosti jer to su temelji koji ih prate cijeli život, i utječu na uspjeh u životu čak i više od kvocijenta inteligencije, a danas to u školama nije slučaj. Svaki učitelj koji se pita “što se to djetetu događa da se tako ponaša?” umjesto da automatski kažnjava, već čini veliku razliku. Upravo zato projekt “Mentalna higijena” uključuje i program u školama – jer učitelji i škole trebaju biti mjesto koje ulaže u jačanje mentalnog zdravlja djece.

MagMe: Priručnik se zove “Rame za shvaćanje”. Koju biste poruku voljeli da roditelji ponesu sa sobom nakon čitanja – što je za vas najveća vrijednost tog “ramena”?

THŠ: Već sam naziv “Rame za shvaćanje” poziva roditelje u samu srž roditeljstva.

Naučeni smo da kažnjavamo i popravljamo, ali djeci ne treba stalno popravljanje – treba im rame na koje se mogu osloniti dok rastu i prolaze kroz svoje emocije.

Najveća vrijednost tog “ramena” je upravo u tome: da smo djeci sigurno mjesto i vodstvo s ljubavlju. Biti rame za shvaćanje znači otpustiti potrebu za kontrolom i dopustiti sebi da osjetimo bit roditeljstva – povezanost, sigurnost i prihvaćanje. To naša djeca trebaju.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: PR