Jelena Veljača bila je gošća najnovijeg Bizcasting podcasta u kojem je otkrila kako je šefica koja vlada „željeznom rukavicom“, ali i da se zna zaigrati s novcem pa je tako jednom od oca morala posuditi novac za plaćanje poreza. Govorila je i o producentskom poslu, domaćoj kreativnoj industriji, simpatiziranju Vilija Beroša te svojim kulinarskim umijećima.

Iako je kolumnistica, producentica, glumica, autorica, scenaristica i aktivistica, unatoč svim tim poslovima nije se smatrala klasičnom poduzetnicom sve dok joj voditelj Vito Turšić nije promijenio percepciju.

Za svoju prvu sapunicu sama je napisala svih 160 epizoda, što iz današnje perspektive smatra suludim. O honoraru nije previše razmišljala ni pregovarala, već je jednostavno prihvatila ono što joj je ponuđeno. „To su bile godine kada sam trebala izlaziti van i zabavljati se, a ja sam pisala. Nisam radila besplatno jer sam bila svjesna da bi tako rušila ugled struke, ali pristala sam na puno manju cijenu, odrekla sam se i autorskih prava. Danas bih se znala malo bolje financijski snaći i osigurati. Zapravo, samo sam htjela pisati, bila sretna što pišem“, rekla je Veljača, uz napomenu kako je inače poznata po tome što ne dozvoljava da se u produkciji mijenja njen tekst zbog čega je vodila najžešće bitke i nije bila omiljena na setovima.

Priznala je da je bila strog i zahtjevan šef jer producentski posao zahtijeva čvrst pristup. „Na setu bude od 200 do 300 ljudi, to zahtijeva željeznu rukavicu kako bi se održao autoritet, a i moj karakter je takav. Nekad sam možda mogla biti blaža, no radila sam u kazalištu, u produkciji koja je privatna i gazda je bio bog i batina. Mislim da nisam nikad prešla granicu mobbinga, ali bih sa svojim današnjim iskustvima možda korigirala neke svoje reakcije prema nekom tko nije dobro odradio posao. Važno je javno o tome govoriti jer ljudi koji su na poziciji moći misle da moraju biti strogi šefovi, to sam i ja mislila, ali nije tako“, poručila je Veljača, dodavši da je završila Akademiju dramskih umjetnosti u klasi Tonka Lonze i Neve Rošić. Tamo je, kako kaže, naučila dobro „čuti tekst“, a zbog te su je vještine redatelji nerijetko slali da glumcima pojasni što bi oni zapravo od njih htjeli. To je doživjela velikim znakom povjerenja i stoga Akademiju smatra ključnom za glumce.

U BizCastingu se prisjetila i kako je naučila poštovati radno vrijeme suradnika. “Smatrala sam da ukoliko nije završena scena, a kraj je radnog vremena, svejedno moramo nastaviti. Onda je došao glumac Nebojša Glogovac, na vrlo složenom setu, i rekao mi da je radno vrijeme završeno.  Ja sam rekla daj da završimo, ali on mi je objasnio da nije samo njemu završio radni dan nego i svima onima koji su došli tu u 5 ujutro, i da to nije u redu. Tada sam shvatila i naučila ogromnu lekciju”, naglasila je.


Dotakla se i teme u kojoj je u posljednje vrijeme najaktivnija – nasilja.  Kao primjer je navela glumca koji je igrao glavnu ulogu u njezinoj seriji i bio poznati mikrozlostavljač. “Radio je te mikroagresije, perfidne i toksične – ne lupi te, ne primi za dupe… Znali smo za to svi, tako se ponašao prema svima, garderobijerki partnerici, ali smo samo htjeli da se to snimi. Danas to ne bih tolerirala nikada. On je na kraju dobio otkaz, i dan danas mislim da sam to napravila puno prekasno“, ispričala je, prisjetivši se i slučaja ženskog zlostavljanja koje je također završilo otkazom.

Na pitanje kako se nosi s financijskim „rupama“ između velikih projekata koje su tipične za sve freelancere, odgovorila je da joj pomaže to što ima više izvora prihoda. „Svaka vrsta freelancinga je stresna, ne mogu vjerovati da uskoro imam 40 godina i da sam i dalje u tom statusu. No, ja nikad nisam živjela samo od pisanja pa sam kao producentica imala više zarade nego spisateljice i pisci, a da sam pametnija, neku lovu bih uložila i sačuvala“, izjavila je Veljača pa se prisjetila anegdote kako je od oca posuđivala novac za porez na dobit, a on se čudio gdje sva ta dobit kad je porez tako visok. Našalila se da je i svojim partnerima objašnjavala kako je novac investirala u inspiraciju jer ne može pisati o nečem što sama nije doživjela.

Hrvatska izvozi sapunice, ali Veljača smatra da bi država, po uzoru na Tursku, mogla to poduprijeti i od toga napraviti brend. Kao našu komparativnu prednost navela je cijene i kvalitetu. Njezin “Larin izbor” je prodan u 53 zemlje, a scenarij je otkupila i najveća globalna produkcijska kuća Televisa. „Zora dubrovačka” je u Dubaiju na arapskom doživjela veliki uspjeh.

Osvrnula se i na rad Stožera civilne zaštite za koji smatra da je odradio odličan posao, naročito u komunikacijskom smislu, a posebne simpatije gaji prema ministru Berošu. „Bio ja fascinantan komunikator, posebice način na koji je komunicirao uvijek istinu i nikada ništa nije lagao, što se vidjelo i u neverbalnoj komunikaciji. Bio je i blag, pa su tako naši ljudi uvijek egzistirali, a nikad umirali od korone“, rekla je Veljača pa pohvalila i stručnost doktorice Alemke Markotić i Krunoslava Capaka.

U emisiji je otkrila i tajnu svog savršenoga graha čiji je recept naslijedila od mame, a prisjetila se i odlaska na finale Lige prvaka kada je Mandžukić dao odlučujući gol.

„Ne mislim da su ljudi koji prate nogomet budale, ni da nogomet nema smisla, ali smatram da su ljudi koji igraju nogomet debelo preplaćeni.“ Što je offside, a što zaleđe razumije u teoriji.

Osvrnula se i na dva propala braka sa zaključkom da je snaga u ljudima koji odlaze iz loših odnosa. Na koncu je voditelju Viti Turšiću obećala napisati nogometni haiku te odmah nakon emisije pokazala da je dosljedna objavivši na Instagramu haiku inspiriran vlastitim životom: „Dok ja ljubim tvoje vjeđe, ti se pitaš jel fakat bilo zaleđe.“