Nojev efekt ili zašto guramo glavu u pijesak?

Prestala sam gledati Dnevnik, čitam samo portale s lijepim temama, izbjegavam informativni program i općenito loše vijesti. Iako obožavam politiku, godinama sam svakodnevno pratila skoro sve dnevnike. Jednostavno je postalo besmisleno svaki dan slušati o novim brojkama zaraženih, nezaposlenih… Pa čak mi je teško i pričati o tome kako to izbjegavam. I često čujem slične rečenice svuda oko sebe.

Zanimljivo je kako se isključujemo najviše u situacijama kad bi trebali dodatno otvoriti oči, informirati se i uključiti. Ili ne bismo?

Kaže se da su informacije o novcu i zdravlju najvažnije i kako ih ne bismo trebali izbjegavati, jer nam realno informacije ne mogu nauditi. Manje nikad nije više kad se radi o informacijama, što više znamo, bolje ćemo odlučivati, čak i kad su vijesti loše.

Bihevioralni termin Ostrich effect ili nojev efekt objašnjava ponašanje koje karakterizira izbjegavanje negativnih informacija. To je zapravo sukob između našeg racionalnog uma koji zna što je važno i onog što nam je emocionalno bolno.

Prirodno je da izbjegavamo emocionalnu bol i ako se možemo od nje zaštititi, to ćemo i napraviti. Nojeva metoda znači zabiti glavu u pijesak, ignorirati loše informacije i po mogućnosti ih izbjegavati što je duže moguće. Na primjer, izbjegavanje plaćanja računa za jednog noja traje sve do posljednje opomene, ti računi ne postoje, financijski problem ne postoji, sve dok se ne mora u konačnici suočiti s njim.

Suočavanje obično izaziva reakcije panike i stresa, što nikom nije ugodno. Zažmirimo na jedno oko na račune, ali i na teme poput budućnosti svijeta, klimatske promjene, gladnu djecu i rat na drugom kraju kontinenta. Jer je tako lakše.

Ovakvo ponašanje najčešće slijedi nakon nekog događaja koji nas je zabolio. Na primjer, nakon što je Trump izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država 2016.godine, velik broj Amerikanaca je izjavio kako su prestali pratiti vijesti zbog prevelikog osjećaja nepravde. Ove godine većina ljudi počela je izbjegavati vijesti. Jer nam brojke zaraženih i nezaposlenih ne koriste i ne pomažu, a opet dobro je imati tu informaciju kako bi znali kako kao društvo stojimo.

Manje nije više kad pričamo o informacijama i potrebno je filtrirati koje informacije izbjegavati a koje su nam ipak potrebne i važne. Sami možemo namjerno izbjegavati neke informacije što znači da možemo odlučiti koje izbjegavati, a koje ne.

Na primjer, ako brzo moramo donijeti neku odluku i detaljna analiza ne pomaže u brzom odlučivanju, bolje je odlučiti na temelju intuicije ili postojećih informacija, odlučiti da je dodatno istraživanje u našem najboljem interesu najbolje zaustaviti.

Kako bi najbolje odlučili kada nam treba više informacija dobro si je postaviti dva pitanja:

  1. Što mogu dobiti ako procesuiram tu informaciju?
  2. Što mogu izgubiti ako procesuiram tu informaciju?

Što manje mogu dobiti nekom informacijom, to je više mogu izbjegavati.

Iako se percipira kao negativan, nojev efekt zapravo može imati iznimno dobre posljedice. Strah može biti kontraproduktivan i samim time ga je dobro izbjegavati, ali jako je važno suočiti se s onim što već postoji.

Ako na primjer izbjegavamo pregled koji je nužno napraviti jer nas je strah vijesti, možemo prekasno doznati informaciju koja nam može spasiti život. Istraživanja su pokazala da nas u tome često oblikuju iskustva, ako znamo nekog tko ima određenu bolest veće su šanse da ćemo i sami obratiti pozornost na to. Ako se neke stvari događaju daleko od nas, imamo osjećaj da se ni nas ne tiču. Ali osvještavanjem koje teme su važne, možemo prilagoditi informacije koje konzumiramo, odnosno količinu informacija i izvore iz kojih one dolaze.

Ne koristi mi razmišljati o stvarima koje su prošle i na koje više ne mogu utjecati, nema potrebe za pretjeranom analizom sitnica i ponašanja ljudi, ali koristi mi znati informacije o svojoj okolini i ljudima koji me okružuju jer to itekako utječe na mene i većinom ja sama mogu utjecati na svoje postavljanje prema tim informacijama.

Sve dok sama mogu utjecati na ishod informacije i učiniti ga boljim, dobro je imati informaciju, a ako ne mogu, ponekad je u redu gurnuti glavu u pijesak, staviti pod tepih…

Averzija prema informacijama može se događati na sitnicama, na primjer neki ljudi ne žele doznati rezultat testa jer ih je strah da će od tog trenutka morati u samoizolaciju uz hrpu obveza i planova koje imaju. To nije velika vijest poput teške bolesti ili gubitka posla, ali svejedno je želimo isključiti. Svejedno, mogu utjecati na ishod, ako na vrijeme doznam rezultate mogu utjecati na svoje ponašanje, više se paziti i sačuvati svoju okolinu. U tom slučaju, guranje glave u pijesak može biti pogubno. Klimatske promjene su prisutne i koliko god bilo teško gledati kako nam se planet mijenja, svojom promjenom ponašanja možemo utjecati i na to. Apatija prema takvim informacijama itekako utječe na sve.

Ne postoji dovoljno mala ili velika vijest koje se klonimo, pokušavamo zabiti glavu u pijesak nad svime što nas može povrijediti emocionalno. Što je u redu ako znamo izvagati kad su informacije ipak presudne.

Stavljanje glave u pijesak ne mora nužno biti loše, dobro je staviti fokus na pozitivne teme, dobre vijesti i optimističan pogled na svijet, a istovremeno biti svjestan da postoje i neugodne informacije kao protuteža i suočiti se s njima.

Stavljanje glave u pijesak nad stvarima koje nam se događaju pred nosom i utječu na našu okolinu zapravo je izbjegavanje odgovornosti. Tanka je granica između izbjegavanja loših informacija i općenito nepreuzimanja odgovornosti za ono na što imamo utjecaja.

Kaže se da noj zabija glavu u pijesak kad je u opasnosti. Možda bi baš u tom trenutku trebao biti svjestan svoje okoline, izvaditi glavu van i suočiti se, jer u većini slučajeva problem se neće riješiti sam.