Piše Ana Ageljić.
Vječito pitanje, tema školskih eseja, tema debata u svijetu umjetnosti i izvan nje same: street art – umjetnost ili vandalizam?
Možda je suludo nakon raznih teorija uopće iznositi argumente pro ili con, svakako je bolje osvrnuti se na činjenice i povijest ove tematike kao i na priznate nositelje ovoga pravca umjetnosti u svijetu.
Likovna umjetnost je dobila novi oblik, daleko od papira, među neboderima i stanarskim kompleksima zgrada svjetskih, pa i domaćih gradova. Otvorila se nova dimenzija shvaćanja i slanja poruka javnosti slikovnim putem.
Najkomercijalnija priča je ona o Banksyju, umjetniku nepoznata identiteta, čija su iznenadna nova djela bila priča i u brojnim večernjim informativnim programima, što govori o tome koliko je narod srastao s njegovim izričajem. Međutim, cijela priča je puno kontroverznija, britanski Parlament Banksyju je dodjeljivao negativne epitete zbog raznih političkih poruka iz njegovih djela. Govorio je o stanju u Britaniji, smislu Europske unije… Njegovo djelo Majmuni u parlamentu prodano je na aukciji za visokih 11 milijuna eura što je, zbog slikovitog prikaza Parlamenta, odnosno usporedbe sa životinjama, smatrano uvredljivim od strane vladajućih.
Foto: Majmuni u parlamentu
I u našem glavnom gradu, a tako i u Koprivnici, Đakovu ili Bjelovaru, izričaj ulične umjetnosti je pronašao svoj dom.
Tomislav Lonac je kroz uličnu umjetnost postao veliko ime u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Najnovije djelo Polupani lončići u vremenu korone, protesta u susjedstvu i svijetu, možemo protumačiti na razne načine. Fraza polupani lončić simbolizira kraj nepoštene ili pokvarene igre. Također znači resetiranje i nov početak igre koja će biti poštena i ispravna.
Foto: Polupani lončići
Umjetnost je uvijek provocirala, od Picassa i njegovih muza preko Warhola do Marine Abramović. Picasso, koji je na početku 20. stoljeća živio život slobodnog duha u svojoj seksualnosti, žene je nazivao “božicama ili otiračima”, za njega su bile muze i ljubavnice. Ovakav pristup u javnosti bi današnje društvo smatralo izrazito seksističkim i šarlatanskim. Njegova revolucionarna djela (primjerice Gospođice iz Avignona; 1907.) najavila su kraj shvaćanju da slikanje mora biti doslovno prepisivanje stvarnosti. Tako i to djelo, koje je zapravo prikaz prostitutki, ne govori o temi prostitucije već o perspektivama i kutovima gledanja. Upravo tako je i njegov način života predstavljao malu revoluciju o shvaćanju umjetnika i onoga što su oni bili do pojave Pabla Picassa.
Foto: Gospođice iz Avignona
Andy Warhol, svjestan masovne potrošnje i konzumerizma u društvu, javnosti predstavlja djelo Limenke Campbellove juhe koje je najčešće dočekivano komentarom “Što tu mogu saznati? Pa to je limenka za juhu”. Za američku javnost bio je “budala meke glave”. Campbellova juha bila je najpopularnija juha u američkim supermarketima šezdesetih godina te se prodavala u različitim okusima i zauzimala cijele rafove polica supermarketa. Bila je pravi primjer masovne potrošnje u društvu koja se rodila tada u SAD-u, i samim time idealna za prikaz upravo ove teme.
Foto: Limenke Campbellove juhe
Svaka generacija je pronašla etiketu provokacije u nečijim djelima/performansima. Možemo samo zaključiti da je sve bilo i ostalo u oku promatrača. Također, povijesni ciklus nas je naučio da ono što je generacija naših roditelja smatrala šokantnim i vrijednim cenzure – to je nas dočekalo označeno pod prihvaćenim.
Nužnost provociranja u društvu je postojana. Društvo koje se naviknulo na postojeći sustav i ne želi da mu se drma kavez – u svačijem otporu će pronaći provokaciju. Umjetnost je sama po sebi vrsta otpora od svakidašnjice, od sustava, od utemeljenih pravila. Baš zato je svako Banksyjevo novo djelo ispraćeno u informativnom programu večernjeg termina. Njegova provokacija je pronašla svoju publiku, a kada je publika milijunska – onda to možemo nazvati modernom revolucijom kroz umjetnost.
