Kako utješiti djecu, a da pritom ne umanjimo njihove osjećaje

Tekst je kreiran u suradnji s platforma za praćenje i poticanje djetetova razvoja Psidacta koja okuplja tri psihologinje, stručnjakinje u području obiteljske psihologije.

Razumjeti djetetove emocije ponekad može biti zahtjevno, a pravilno reagirati na njih – još izazovnije. U želji da zaštite svoje dijete roditelji, u situacijama u kojima dijete prolazi kroz emocionalno i socijalno neugodne stvari poput ruganja, pokušavaju utješiti dijete i šalju poruku “da se ne mora brinuti”, ali to može dovesti i do toga da dijete poruku shvati tako da su njegove negativne emocije nešto što “ne treba” postojati. U odrasloj dobi to može dovesti do pogrešnih internaliziranih uvjerenja, a jasno je kroz to da je ponekad roditeljima jednako potreban odgoj kao i djeci.

Svaka se odrasla osoba može sjetiti neke neosjetljive rečenice svojih roditelja, kao i njihovih posljedica, koje roditelje mogu potaknuti na to da ih svojoj djeci ne izgovaraju. Pa ipak, iz želje da ne činimo njihove greške, često činimo svoje. Kritike roditelja se pamte i mnogi roditelji ne žele isto priuštiti svojoj djeci, ali u svojoj drugačijoj reakciji pogriješe – na drugačiji način.

Kad se uznemireno dijete požali roditelju da su druga djeca rekla da je ružan/a, instinktivna reakcija roditelja je – “nisi”. Kad roditelj čuje da netko u razredu ne voli njegovo dijete, najčešće izgovara rečenicu – “tko tebe ne bi volio”. Iz želje da dijete povjeruje roditelju, a ne nečemu negativnom što je čuo/la u školi ili vrtiću, svojim izjavama roditelji se trude izbrisati neugodne doživljaje i osjećaje kod djeteta, ali to im rijetko polazi za rukom.

Te misli i osjećaji već postoje, a negiranje istih djetetu može slati poruku da te misli i osjećaji nisu okej.

A, ono najvažnije je da se djeca mogu osjetiti usamljeno u tim trenucima, odnosno da o tim mislima ili osjećajima ne mogu ili ne žele komunicirati s roditeljima.

Misao da su roditelji čuvari osjećaja vlastite djece može biti osnažujuća, ali i zastrašujuća. Jer ona naprosto nije istinita – ne možemo sačuvati djecu od pojedinih osjećaja, možemo samo biti uz njih dok osjećaju sve ono što osjećaju. Roditelji zbog velike i prirodne želje da zaštite djecu od neugodnih osjećaja i iskustava, nerijetko čine štetu djetetovom autentičnom doživljavanju i iskazivanju osjećaja, ali i međusobnom odnosu.

Načini nošenja s djetetovim neugodnim osjećajima

Istraživanja pokazuju da postoji nekoliko temeljnih načina na koji se roditelji nose s djetetovim neugodnim osjećajima. Prije svega ističe se usmjeravanje na regulaciju osjećaja koje se može prikazati kroz rečenicu “probaj duboko disati”, zatim je tu
podržavanje ekspresije osjećaja koje može glasiti “to stvarno zvuči teško, jasno je da si tužan”, kao i minimiziranje osjećaja koje najčešće zvuči “nije to baš razlog za tugu”. Roditelji se s osjećajima svojeg djeteta mogu nositi i s kažnjavanjem – “ako ne prestaneš plakati, onda…”, usmjeravanjem na problem kroz rečenicu “idemo to sad riješiti” ili, pak, pokazati svoju uznemirenost poput “mama je sad uznemirena i tužna”.

Usmjeravanje na reguliranje osjećaja, na rješavanje problema i na podržavanje djetetove ekspresije pokazalo se važnim za emocionalni razvoj i adekvatniju regulaciju osjećaja, dok minimiziranje, čemu smo često skloni, može ostaviti dugoročne posljedice po djetetov emocionalni razvoj.

Naime, nalazi provedenih istraživanja sugeriraju da djeca čiji su roditelji bili skloni minimiziranju njihovih neugodnih osjećaja i iskustava, često i sama usvajaju taj mehanizam pa sebe uvjeravaju da pretjeruju, da se ne bi trebali tako osjećati. Nadalje, odrasle osobe koji su svoje neugodne osjećaje kroz djetinjstvo umanjivali češće izvještavaju o anksioznim i depresivnim smetnjama te o teškoćama s razumijevanjem i reguliranjem svojih osjećaja.

Štitimo li djecu ili sebe?

Kad roditelju djetetu govore da “nije ružan/a” i da “ga/ju prijatelji iz razreda vole”, pitanje je koga se štiti. Hoće li dijete zaboraviti na svoju brigu oko tjelesnog izgleda ili na tugu zbog izoliranosti u razredu samo zato što su mu roditelji rekli da to “nije istina” ili “da to nije ni bitno”? Nadamo se da hoće, ali postoji vjerojatnost da u ovim situacijama, osim djeteta, roditelji štite i sebe od djetetove tuge i uznemirenosti – koju je tako teško gledati. Sasvim razumljivo.

U ovakvim situacijama moglo bi pomoći usmjeravanje na sebe. Prije nego što razgovarate s djetetom, u redu je (i često potrebno) promisliti o vlastitim osjećajima vezanim uz djetetova iskustva. Pitanja koja si u tim situacijama možete postaviti su – “uznemiruje li me to i zašto?”, “mogu li sad podnijeti djetetove teške osjećaje ili se najprije trebam malo umiriti?”, “podsjeća li me ta situacija na moja iskustva iz djetinjstva?”, “što je meni tada pomagalo, što sam trebao/la čuti od svojih roditelja?”.

Za neke roditelje djetetova je tuga gotova pa neizdrživa – uznemiruje ih, rastužuje ili, čak, živcira. Međutim, važan (i težak) dio roditeljstva je naučiti kako se nositi s djetetovim neugodnim osjećajima.

Kako podržati osjećaje djeteta?

U situacijama djetetove uznemirenosti, možete koristiti neke od rečenica koje djetetu šalju poruku da su njegova/njezina iskustva i osjećaji vrijedni i validni, da na njih ima pravo i da ste uz njega pa reći: “to je baš ružno što su ti rekli… jasno mi je da si tužan/a” ili  “teško je osjećati se izolirano od prijatelja, svakako te shvaćam…”.

Ako se s tim zadatkom ne suočite na vrijeme dijete bi moglo naučiti da njegove teške misli/osjećaji nisu prihvaćene, da s njima nešto nije u redu i da je, u svemu tome – samo.

Legitimitet tuge

Kad razmišljate o zaštiti djeteta od neugodnih osjećaja, sjetite se ovog citata norveške glumice Liv Ullmann: “Jednom sam vijugala oko njezinih (majčinih) nogu u pokušaju da maknem sve što joj se našlo na putu, ali ne mogu do kraja života tako vijugati oko njezinih nogu. Jednom čovjek mora otići na spavanje”.

Iako Ullmann govori o zaštiti svoje majke, češće – i evolucijski određeno – štitimo svoju djecu: nastojimo vijugati oko njihovih nogu i sklanjati sve potencijalno neugodne događaje i osjećaje.

Presudno je imati povjerenja u svoje dijete, da će ono svoju tugu, uz podršku roditelja, preživjeti, kao što su i sami roditelji preživjeli tisuću svojih (nekih zaboravljenih, a nekih vrlo vividnih). I, ako treba, potrebno je ponovno se prisjetiti da je tuga jednako legitimna emocija kao i svaka druga te da je djeca imaju pravo osjećati i iskazivati!

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Izvori: Eisenberg, N., Losoya, S., Fabes, R. A., Guthrie, I. K., Reiser, M., Murphy, B., … & Padgett, S. J. (2001). Parental socialization of children’s dysregulated expression of emotion and externalizing problems. Journal of family Psychology, 15(2), 183; Krause, E. D., Mendelson, T., & Lynch, T. R. (2003). Childhood emotional invalidation and adult psychological distress: The mediating role of emotional inhibition. Child abuse & neglect, 27(2), 199-213.

Fotografije: Instagram