Pojavom aplikacija za uređivanje slika, a pogotovo društvenih mreža/aplikacija poput Snapchata, sve se više iskrivljava slika prirodne ljepote. Društvene mreže preplavljenje su standardima ljepote koje malo koja osoba zadovoljava kada se ujutro pogleda u ogledalo bez šminke i filtera.
Sve se više priča i piše o pojmu tjelesnog dismorfnog poremećaja ili tjelesne dismorfije, stanju koje karakterizira zaokupljenost manom tjelesnog izgleda, a zapravo je vrsta opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Kim Kardashian je još 2017. godine javno priznala kako se bori s komentarima na račun svog tijela prilikom objavljivanja njenih neretuširanih fotografija u kupaćem kostimu, a stručnjaci kažu da upravo tako kreće tjelesna dismorfija. U fokus osobe uđe jedna nepravilnost na tijelu ili licu i postaje opsjednuta tom nepravilnosti.
Poremećaj je prvi put spomenuo talijanski liječnik Morselli, 1886., pod nazivom dismorfofobija. 1980., a čak je i Sigmund Freud pisao o pacijentu kojeg je nazvao “čovjek vuk”, a koji je imao klasične simptome tjelesnog dismorfnog poremećaja. Bio je uvjeren da je njegov nos toliko ružan da je izbjegavao bilo kakav posao i društveni život.
Kako bi na primjeru vidjeli kako dolazi do ovakvog poremećaja, upoznajte Aniku. Anika je poznata pod nadimkom „Snap Queen“ zato što je u periodu od svoje 19. do 21. godine bila opsjednuta Snapchatom, objavljivala je i po 25 selfija u danu za svojih 4 000 pratitelja.
Anika je u intervjuu za Guardian rekla da joj se najviše svidjela popularnost koju je stekla s obzirom na to da je na jedan selfie dobivala i po 300 poruka. Drugi važan faktor koji je povećao njenu opsesiju je činjenica da je sve ljepše uz dobar filter, a Snapchat je u tome majstor.
Ono što je počelo kao dobra zabava završilo je ozbiljnim manjkom samopouzdanja, naime Aniki se svidio njen Snapchat izgled toliko da bi se skrivala u kutu prostorije kad bi se negdje morala pojaviti uživo, a kada su joj se fanovi počeli javljati da se nađu uživo počela je razmišljati o plastičnoj kirurgiji i kontaktirati estetske kirurge putem Instagrama.
Fenomen koji je sve zastupljeniji u estetskoj kirurgiji je upravo nastao iz ovakve vrste nesigurnosti uzrokovane nerealnom slikom s društvenih mreža, a naziva se Snapchat dismorfija. Pojam je skovao estetski kirurg Tijion Esho, osnivač Esho klinike u Londonu i Newcastleu. Snapchat dismorfiju je počeo primjećivati kada su pacijenti prestali pokazivati slike poznatih kao inspiraciju za neki zahvat i počeli pokazivati vlastite fotografije prepune filtera koji iskrivljuju stvarnost.
„Dok su neki pacijenti pokazivali svoje fotografije uređene kroz Snapchat ili Face tune kao inspiraciju, drugi su počeli zahtijevati da izgledaju točno tako, s ogromnim očima i savršeno bijelom kožom. A to nije realno ni održivo.“- Tijion Esho
Čak i posljednje JAMA Plastic Surgery izvješće spominje kako slike s filterima zamagljuju granicu između realnog i nerealnog i kako takav fenomen dovodi do tjelesnog dismorfnog poremećaja.
No zašto se uopće imamo potrebu toliko fotografirati i iskrivljavati vlastiti izgled? Studija na temu „selfitisa“ iz 2017. godine pokazuje da motivaciju za takvo ponašanje crpimo iz potrebe za društvenim statusom, potrebom da se maknemo od depresivnih misli ili kako bismo zabilježili važan trenutak. S druge strane, postoji sve više studija koje ističu kako većina snimljenih selfija nikada ni ne dođe do objave što znači da postoje terabajti, čak i peptabajti selfija koje nitko nikada nije vidio osim same osobe koja se fotografira.
Američka akademija estetske kirurgije (American Academy of Facial Plastic and Reconstructive Surgery) svake godine provodi istraživanja na temu motivacije za estetsku korekciju. Dok je u 2016. godini 13% kirurga kao motivaciju pacijenta za estetski zahvat navelo „bolji izgled na fotografijama“, u 2017. godini ta brojka je narasla za 3 puta, odnosno 55% ispitanika se odlučilo na zahvat iz tog razloga.
Dok su pacijenti prije desetak godina iznimno cijenili privatnost, danas je jedno od najčešćih pitanja koje upućuju kirurzima: „Je li Vam u redu da ovo stavim na Insta Story?“ Novi nosovi ili usnice se reklamiraju kao i akcije u dućanima, a postoje i paketi kao što je na primjer „Kylie paket“- estetske korekcije usnica, čeljusti, obraza i nosa po uzoru na Kylie Jenner, i to je jedan od najpopularnijih.
Kolagen, hijaluron, botox i razni fileri postaju dio svakodnevice, botox partiji više ne pripadaju samo u film, dapače osobno znam nekoliko osoba koje se tako druže svakih par mjeseci kad doza od prošlog partyja istekne.
Ono što dodatno zabrinjava je činjenica da se djeca, odnosno maloljetnici od 14-17 godina, sve više odlučuju za filere koji ne djeluju toliko invazivno kao i estetski zahvati, ali i dalje nose velike rizike kao što je na primjer niz infekcija ili čak sljepoća, a razočaranja su ogromna kada rezultat nije identičan kao i fotografija s kojom je pacijent pristupio.
Mnogi kirurzi odbijaju raditi s osobama mlađim od 20 godina, no sve više šesnaestogodišnjakinja popularizira trend preventivnog botoxa.
Anika s početka članka je nakon komunikacije s estetskim kirurzima ipak odlučila počekati godinu dana i razmisliti o operaciji nosa.
„Iskreno, prošla sam kroz dugu fazu razmišljanja.“Ne, trebala bih početi voljeti sebe.“ I kako je to završilo? Nisam otišla na operaciju nosa. Osjećam da sam trebala ipak napraviti promjenu unutar sebe kako bih prestala tražiti savršenstvo.“- Anika
Pitanje koje je ključno je zapravo što pokušavamo ispraviti? Sliku ili realnost? Što postižemo dugoročno ako se trajno promijenimo zbog trenda? Ako smo nesigurni zbog svog izgleda, tko nam garantira da će se to promijeniti ako stavimo na sebe filter? Nitko, i svatko bi trebao postupati sukladno onom što ga čini sretnim i ispunjenim. Samo je važno da baš kao i Anika, prije velikih promjena razmislimo zašto mijenjamo svoj fizički izgled i ako to činimo isključivo zbog sebe a ne zbog drugih, zašto ne?
