KOLUMNA | Jesu li jaslice “nužno zlo”?

Članak pišu psihologinje, stručnjakinje u području obiteljske psihologije, okupljene u platformi za praćenje i poticanje djetetova razvoja Psidacta. Sve njihove Moms Club kolumne možete pročitati na ovom linku.

Nije neobično da se roditelji, tijekom upisa djeteta u jaslice, samoinicijativno opravdavaju. Nije neobično ni da vam u vrtiću kažu: “Upišite ako morate, ako nemate druge…”. Na to se unaprijed pripremite. Onaj empatičniji dio populacije će dodati: “Ne brini, bit će on/a u redu!”.

Ovakve izjave mogu uplašiti, ne samo anksiozne, nego i inače opuštene roditelje: hoće li se mom djetetu tamo nešto loše događati, hoće li moje dijete imati posljedice od “preranog” kretanja? Odgovor na ova pitanja je ne. Ono što vam žele reći je: u toj dobi, djetetove se potrebe (najčešće) kvalitetnije zadovoljavaju unutar obitelji, što ne znači da će se neće zadovoljavati u jaslicama. A bespredmetna je briga o tome da će se djetetu u jaslicama nešto loše događati.

Zašto se “čeka do treće”?

Recept “čekanja do treće” temelji se na važnosti da su bebine potrebe za pažnjom, interakcijom, hranom, snom, utjehom odmah zadovoljene. U obiteljskom domu one najčešće i jesu, prvenstveno jer roditelji dobro poznaju svoje dijete, pa čak i bez upotrebe govora mogu brzo prepoznati što je djetetu potrebno. U vrtiću, odgojiteljima je potrebno duže vrijeme kako bi razumjeli što svakom djetetu treba u danom trenutku i na koji način tu potrebu mogu zadovoljiti. Primjerice, neko dijete treba zagrljaj, nekog se treba nositi, a s nekim zaigrati kako bi se nosio s teškim osjećajima. Dakle, mi očekujemo od odgojitelja/ica da u kratkom roku postanu stručnjaci za svako od djece u skupini i, najčešće na temelju neverbalne komunikacije, prepoznaju djetetove potrebe. Složit ćemo se – to je iznimno zahtjevan zadatak.

U jasličkim skupinama, zbog većeg broja djece, dijete će ponekad morati pričekati (ali ne dugo!) da mu se pruži pažnja, dodir, utjeha – sve ono što kod kuće najčešće dobiva kad god mu zatreba. Također, dijete u kolektivu neće moći dobiti količinu pažnje i interakcije koju bi dobilo od roditelja, bake ili tete čuvalice.

Zadovoljavanje djetetovih potreba (fizičkih i emocionalnih), na konzistentan način, važno je kako bi dijete izgradilo osjećaj sigurnosti i povjerenja.

Je li to uopće tema današnjice?

Pa ipak, tema kretanja u jaslice za većinu današnjih roditelja nije tema – oni se moraju vratiti na posao, a dijete mora krenuti u jaslice.

Samim time, informacije da su jaslice “nužno zlo” vjerojatno će ih samo okrznuti i neće voditi ka propitivanju njihova roditeljstva ili privrženosti djetetu.

Roditelji koji rade dobivaju podršku, njih se uvelike razumije i s njima suosjeća, a pogotovo s onima koji jasno izražavaju neugodne osjećaje povodom upisivanja djeteta u jaslice. Ako se rodbina, odgojitelji, susjedi ili stručnjaci na nekoga ljute – to je sustav, društvo, poslodavac, kapitalizam. Rijetko se ljute, na svu sreću, na ove roditelje.

Ali se ljute na one druge – na one koji bi mogli ostati doma s djetetom kad bi to samo htjeli (zbog nezaposlenosti, rada od doma, trudnoće). Imaju li oni (moralno) pravo željeti upisati dijete u jaslice? Mnogi će reći da ne, mi ipak vjerujemo da da.

Dobrobit roditelja

Čak i ako jasličkom djetetu vrtić nije potreban, to ne znači da nije potreban nekim roditeljima. Psihološko zdravlje i dobrobit roditelja, posebice majki, može biti narušena u periodu djetetove rane dobi. Nije neobično da 24-satna briga o malom djetetu ozbiljno iscrpljuje kapacitete roditelja, koji posljedično sve teže uspijevaju biti podržavajući, topli, emocionalno dostupni (sve ono što dijete treba). Nismo jednom čuli da se roditelji na posao idu odmoriti.

Mnogi roditelji to prepoznaju kod sebe: da su dostupniji, opušteniji i zadovoljniji kad se uspiju dobro naspavati, otići na kavu s prijateljicom ili skuhati ručak u miru. Neki ne – neki osjećaju da svoje kapacitete pune kroz kontinuiranu interakciju, igru i mažnju s djetetom. Ovi drugi nisu bolji roditelji od prvih.

Briga o sebi kao osobi temelj je dobrog roditeljstva.

Time što smo postali roditelji nismo prestali biti osobe, premda se to od nas često očekuje. Vjerujemo da je u redu predati zahtjev za jaslice “zbog sebe” i jer smo (neki od nas) bolji roditelji kad od roditeljstva uzmemo predah.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Instagram