“Ja kao žena ne moram…” – Antonija Trupinić
U sklopu projekta “Ja kao žena ne moram…” povodom Dana žena, odlučiti smo napraviti intervjue s inspirativnim ženama koje se, unatoč tome što mogu raditi sve što požele, nisu imale strah donijeti svjesne odluke suprotne očekivanjima okoline. One mogu sve, ali biraju što rade.
“Ja kao žena ne moram…” poruka je koju želimo promovirati jer se snaga ovdje ne očituje u onome što žena mora biti ili učiniti, već u slobodi da odluči što više ne mora.
Jedna od njih je i Antonija Trupinić, magistre inženjerke aeronautike, vojna pilotkinja i bojnica zrakoplovstva u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Trupinić je pravo utjelovljenje naše poruke, žena koja zna što želi, a koja živi svoj život donoseći odluke bez oskluškivanja svoje okolinu – sluša isključivo svoj instinkt. A da ga treba i slušati govore i brojni ostvareni uspjesi tijekom karijere. Završila je dodatne edukacije u domeni vojnih odnosa s javnošću i strateškog komuniciranja čime je stekla kvalifikaciju i za dužnost časnice za odnose s javnošću Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koju obnaša u Uredu zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva te je dobitnica brojnih nagrada.
Sa svakim izazovom koji se pojavio tijekom školovanja ili karijere hrabro se obračunala – unatoč dvjema fizičkim ozljedama koje su mogle značiti kraj njezine karijere i prije nego što je započela, Trupinić je pronašla dodatnu snagu u sebi ne samo da se oporavi, već i da u tom oporavku razvije novu vještinu.
Za nju se druga strana hrabrosti očituje u ranjivosti koju je prigrlila i u svojem privatnom i poslovnom životu, a iako svaka njezina izjava može biti inspirativna nama je posebno ostala u sjećanju ona u kojoj ističe da ona “nije dobar vojni pilot za ženu, nego je ona samo dobra vojna pilotkinja”. U razgovoru saznajte što nam je još otkrila.
MagMe: Žena ste u muškom biznisu – magistra inženjerka aeronautike, bojnica zrakoplovstva u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i jedna od deset žena vojnih pilotkinja u Hrvatskoj. Je li strast za visinama oduvijek postojala i kad ste je odlučili pretvoriti u posao?
Antonija Trupinić: Iskreno, kao djevojčica nisam sanjala o vojsci niti sam se zamišljala u avionu kao većina mojih kolega. Zapravo sam bila tipična djevojčica koja je maštala kako će jednog dana postati balerina, pjevačica ili glumica. Voljela sam pjevati, plesati, pisati, recitirati, glumiti… Čitavu osnovnu i srednju školu sam provela u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, odnosno koristila sam sve svoje slobodno vrijeme na umjetnost i društvene aktivnosti. Zapravo sam uživala u tome što mogu prenijeti emociju s papira na ljude.
Nitko nije od mene očekivao, pa ni ja sama, da ću jednog dana donijeti odluku i prisegnuti i služiti Hrvatskoj kao pilotkinja.
Znala sam da ću studirati jer sam obožavala školu, učiti i provoditi vrijeme otkrivajući svijet. Bila sam toliko znatiželjna da se nisam mogla odlučiti za strukovnu srednju školu, nego sam izabrala gimnaziju kako bih imala više opcija za izbor studija. U gimnaziji sam promijenila mišljenje o nastavku školovanja nekoliko puta, a ideje su bile od medicine, Akademije dramske umjetnosti do Filozofskog fakulteta. Voljela sam društvene predmete poput hrvatskog jezika i filozofije, ali i umjetnosti. Ali voljela sam i matematiku, fiziku i geografiju jer su tako logični. Ukratko, poziv za vojnog pilota sam osjetila u trećem razredu gimnazije nakon što je u moju školu došao vojni pilot iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kako bi učenicima predstavio to zanimanje.
MagMe: Dakle, odluka o vašoj karijeri stvarno je bila nešto izvan očekivanog za vašu okolinu. Kako ste se nosili reakcijama?
AT: Odluka o vojnoj karijeri je definitivno bila nešto što ni sama od sebe nisam očekivala. Ne znam što su i ako su drugi očekivali, ali mogu pretpostaviti da je okolini nije bilo realno da ću se zaista i prijaviti i proći sva testiranja pa možda nisu previše ni obraćali pažnju na moje ideje.
Ali nisam ni ja obraćala pažnju na okolinu.
Sjećam se maminog savjeta da se ipak prijavim na neki drugi fakultet. “Za svaki slučaj”, rekla je, ali nisam je poslušala kao što većina djece u tim godinama ne sluša savjete roditelja. Odlučila sam, ali sam i preuzela odgovornost da ću sigurno upisati nešto u slučaju da ne uspijem proći sve faze selekcije. Zanimljivi dio u cijeloj priči mi je upravo taj da ja više nisam mogla prestati razmišljati o letenju.
Nisam se nigdje drugdje vidjela. Nije bilo alternative. Bila sam toliko uvjerena da ću uspjeti da sam se već zamišljala u kabini.
A uopće nisam znala koliko pilotkinja već radi, mislila sam da ih je puno više nego što je tad bila situacija, nisam razmišljala mogu li ja to sve zadovoljiti jer sam žena, mogu li upisati i postati pilotkinja.
Meni je to bilo logično – ako to želim, prijavim se, prođem, učim i diplomiram. Nisam se uopće zamarala drugim pitanjima, uvjerenjima, predrasudama ili mišljenjima.
Znala sam što želim i tim putem sam krenula. Drago mi je da sam ove godine imam priliku pričati o tome i publici na Women’s Weekendu na panelu “Muške branše, ženska posla” s mr. sc. Ines Najvirt, voditeljicom Ureda predsjednika UEFA-e. Jako me zanimalo njezino iskustvo i kako se ona nosila s reakcijama kolega, ali i obitelji i prijatelja. Svakako mislim da smo obje donijele novu energiju na svoje radno mjesto i da smo svojim načinom upravljanja donijele nova rješenja za dugogodišnje probleme, otvorile neka nova vrata i unaprijedile sustav u kojem radimo.
MagMe: Jeste li i u privatnom životu donijeli takve odluke, izvan očekivanja okoline?
AT: Često donosim takve odluke. Jako često promišljam, donosim kreativne odluke i mijenjam strategiju donošenja odluka ako mi ona stara strategija nije donijela rješenje koje sam željela. Upravo kako je i Einstein rekao: “Ludost je činiti istu stvar iznova više puta i očekivati drugačije rezultate”. Jer želim rezultate.
Ne želim se baviti istim problemima cijeli život. Ne živim u zoni komfora jer po mojoj definiciji to nije život.
Po prirodi sam vrlo znatiželjna, volim istraživati, provjeravati svoje granice i sposobnosti. Nikad se nisam mogla uklopiti u ono što se očekuje zbog čega sam često puta bila prozvana. Ali nije me strah biti ranjiva. Hrabra sam, stojim iza onoga što mislim i podnosim prozivanja jer shvaćam da nekome ne mora biti logično ono što meni je.
MagMe: Dokaz ste toga da žene mogu sve. Koji je trenutak za vas bio prekretnica u kojem ste shvatili da, iako možete sve, nešto jednostavno ne morate?
AT: Mislim da je to već bilo u adolescenciji kad sam u obiteljskom domu jednostavno odbila raditi kućanske poslove. To nije bilo vezano za lijenost niti mladenački inat, nego mi nikako nije bilo jasno zašto bih se ja trebala baviti kućanskim poslovima, besplatno, dok za to vrijeme mogu raditi nešto što zaista volim i u čemu uživam. Neke od mojih vrijednosti su sigurno disciplina i odgovornost, ali nikako nisam vidjela poveznicu zašto bih ja bila kvalitetnija osoba ako sam savršena besplatna kućanica i radna snaga. Moj suprug i moja obitelj su nešto u čemu želim opušteno uživati, a ne da budem njihov zaposlenik, kao da nemam drugog izbora. Nakon ove prekretnice sve je krenulo putem kojim sam željela – postala sam pilotkinja jer sam se posvetila isključivo fakultetu i letenju.
MagMe: Imate bogatu karijeru i iznimno ste uspješni, postoji li nešto od čega ste svjesno odustali i time si zapravo olakšali život i dokazali da ponekad snaga leži u odustajanju?
AT: Svjesno sam odustala od fitnessa, odnosno treniranja u teretani s utezima. Shvatila sam da zaista ne moram izgledati kao fitness trenerica koja se sprema za natjecanje u bodybuildingu da bi se smatrala uspješnom ženom. Iako je fitness obilježio veliki dio mog života i naučio zdravim životnim navikama, pokazao mi je koliko sam odgovorna za svoje tijelo i kako drugo tijelo nikad neću dobiti – nema reprize, nema zamjene. Pokazao mi je koliko energije mogu imati za sve ostale aktivnosti koje želim stići u danu, izgradio mi je samopouzdanje, disciplinu i naučio organizaciji.
Naravno da je vježbanje važno i da treba čuvati mišićnu masu i pravilno se hraniti, vježbati radi zdravlja i kvalitete života, ali vježbati radi vježbanja kad teretana postane jedini smisao života mi se učinio potpuno besmislenim i samom sebi svrha. U tom trenutku sam rekla: “Ovo više nema smisla, ovo nisam ja, ne želim ovako živjeti”. Shvatila sam da ne moram biti ovisna o teretani i propagirati životni stil trenerice da bih bila zdrava, ispunjena i zadovoljna.
MagMe: Koja je vaša definicija uspjeha, a koja se možda razlikuje od one koji okolina smatra logičnim?
AT: Moja definicija uspjeha je upravljanje svojim vremenom i samostalno donošenje odluka, odnosno sloboda.
Kad živim život po svojoj mjeri, onda sam slobodna i zadovoljna.
To mogu samo kad radim ono što zaista želim i volim, kada ne ispunjavam tuđe želje i očekivanja i kad me uopće nije briga o tuđem mišljenju i predrasudama.
Da se razumijemo, nisam uvijek ovako definirala uspjeh. Svaka faza života mi je donosila novu definiciju uspjeha. U početku je ona bila puno više materijalna, a kako odrastam shvaćam da su puno veće vrijednosti u nematerijalnom i u tome da je vrijeme najskuplji resurs koji postoji jer se nikada ne vraća. Zato volim upravljati s vremenom na najkvalitetniji mogući način. To čak nema veze ni s kontrolom niti moći, nego jednostavnom revolucijom slobode.
MagMe: Jesu li vam unutarnji standardi stroži od kojih društvo nameće – dopuštate li si ikad da nešto napravite samo “dovoljno dobro”?
AT: Naravno! Itekako znam kad od sebe trebam očekivati što preciznije odluke, a kad je dovoljno odraditi nešto da se zadovolji norma. Tako balansiram svoju energiju jer, ako s jedne strane od sebe tražim puno, s neke druge strane ću biti puno fleksibilnija. Dan ima 24 sata, nije beskonačan, a ja nisam robot koji može imati jednak fokus 24/7.
U poslu definitivno imam vrlo stroge standarde, ne dopuštam si “dovoljno dobro” jer o tome ponekad direktno ovise ljudski životi, dok s druge strane, postoje zadaci koji nisu na vrhu prioriteta, pa će dovoljno dobro biti i više nego dovoljno. Otkako sam samoj sebi rekla da mi se ne da vježbati u teretani svakodnevno jer mi nikako nema smisla da mi život i sve lijepe stvari prolaze dok ja skidam potkožno masno tkivo, dovoljno je dobro i šetati sat vremena dnevno, jesti kvalitetno i piti puno vode. Tu sam zaista, zadovoljna s “dovoljno dobrim” i ne pada mi na pamet da se vraćam na stare obrasce.
MagMe: Koje savjete biste dali sebi prije 20 godina vezano uz očekivanja društva koja su vas pratila?
AT: Definitivno bih samoj sebi rekla da prestanem davati značenja svakom mišljenju, da slobodnije donosim svoje samostalne odluke, da naučim slušati i intuiciju. Puno ranije bih naučila što su loša uvjerenja i koliko ih se provuklo “ispod radara” pa sam radi njih donosila odluke koje nisu bile isključivo moje, nego odluke radi društva, radi okoline… Dala bih svojoj intuiciji i svom znanju puno više važnosti, a tako bih bila još sigurnija u sebe, svjesnija sebe i toga koliko sam samodostatna.
Dala bih si savjet da budem još hrabrija i još ranjivija i da se ne bojim biti ono što jesam: i asertivna i empatična, istovremeno.
Jedno ne isključuje drugo. Ne moram birati. I da se smijem i predomisliti jer znam da sam odgovorna i da moje promjene odluka nisu emotivne, nego racionalne. Ne moram se nikome opravdavati osim sebi.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije i video: Vigor Klaić
Posebno zahvaljujemo hotelu Esplanade Zagreb na ustupljenom prostoru za fotografiranje intervjua i snimanje videa.