Glumica Jelena Perčin otkrila nam je kako balansira između televizije, kazališta i filma i kako u svemu tome brine za sebe

Kroz otvoreni i inspirativni razgovor, progovorila je i o temama koje nadilaze svijet glume – o brizi za mentalno i fizičko zdravlje, ali i o stvarima koje je naučila iz vlastitih životnih i profesionalnih iskustava. Kako o njezinom zdravlju brine Medoria, novotvorena poliklinika s holističkim i sveobuhvatnim pristupom zdravlju te kako uspijeva u održavanju napornog tempa i mentalne spremnosti, otkrijte u nastavku članka i pogledajte intervju na našem YouTube kanalu.

Magme: Imate velikog iskustva u glumi i radili ste na televizijskim projektima na filmu, kao i u kazalištu. Otkrijte nam za početak koji je zapravo tvoj najdraži dio, koja je vaša najveća ljubav?

Jelena Perčin: To je jako teško pitanje, kao kad te netko pita koje ti je dijete draže. Koliko god se čini da je to sve slično, jako je različito jer se koriste se različite tehnike glume u izvedbi. Kazalište mi je možda prva ljubav i zapravo sam u glumu krenula zbog kazališta, jer sam djetinjstvo i mladost provela u kazalištu. Moji roditelji su bili zaljubljenici kazališta i jako sam rano došla s tim u doticaj. Nakon toga su se dogodili film i televizija kroz studiranje. Sve od toga ima svoju čar.

No, ono što je lijepo kod kazališta je taj trenutak koji je neponovljiv, kao i direktan kontakt s publikom, što je nešto nezamjenjivo. Nekako imaš poštovanje prema tim ljudima koji su odvojili svoje vrijeme i novce da kupe ulaznicu da bi te gledali. U tom trenutku imam određenu odgovornost i moram biti na nivou zadatka. No, bez obzira na to, može se dogoditi jako puno nepredvidivih stvari, ali nekako to daje tu čar.

Za snimanje postoje neki drugi zakoni i različita sredstva igranja, jer scena ima drugačije zakone od seta. U kazalištu moram pojačati svaku svoju gestu, dok kamera vidi svaki pomak i onda velika ekspresija zapravo djeluje gledatelju kao pretjerana. Stoga mislim da je dobro za glumca balansirati između različitih tehnika glume.

MagMe: No, što biste rekli da je teže, biti na višesatnim snimanjima za televizijsku seriju ili glumiti u kazalištu ispred publike?

JP: Podjednako je teško, baš zato što sve ima svoje za i protiv. Kod snimanja, ljudi misle da ako nešto pogriješimo, možemo lagano ponoviti, no nemamo prostora za beskonačno ponavljanje. Kad se snima, to je tempo koji ne mogu svi. To zahtijeva izrazitu disciplinu i jako je malo prostora za pogrešku. Kazalište iziskuje drugačije pripreme – za predstavu imaš pripreme, dok za seriju nemaš.

U kazalištu je više toga dogovoreno i imaš unutar predstave neku sigurnu zonu uz koju se uvijek držiš i u koju se uvijek možeš vratiti.

MagMe: Spomenuli ste da u kazalištu morate prikriti neke pogreške koje se događaju, postoji li neka situacija da ste zaboravili tekst i kako ste se iz toga izvukli?

JP: Većina glumaca stalno sanja da su zakasnili ili zaboravili doći na predstavu, to nam je svima kolektivni strah. No, imala sam jednu situaciju na početku karijere dok sam igrala predstavu “Višnjik”, jednu od meni najljepših uloga u literaturi. U svakom slučaju, dok radim i kad nemam scenu, volim ući u tu atmosferu, da sam u ritmu predstave i da maštam što moje lice radi kad nije na sceni. I kako je došla moja scena, u tom sam trenutku toliko maštala da nisam čula da je red za mene, dok mojim kolegama ništa nije bilo jasno. U tom sam trenutku bila potpuno u mašti i onda me kolegica povukla na scenu i od tog šoka, nisam znala odakle moram krenuti.

Činilo se to kao vječnost, inače sam jako odgovoran tip i važno mi je da se u profesionalnom smislu može na mene računati te da ću savjesno obavljati svoj zadatak.

MagMe: Što se tiče snimanja za televiziju, trenutačno je aktualna serija “Sjene Prošlosti”, koja postiže veliku gledanost. Kako izgleda vaš dan na setu takvog projekta?

JP: Jako je intenzivno. U seriji igram Martu koja je zapravo okosnica cijele serije i to je lice koje ima daleko najviše scena za snimiti. To znači da sam na setu od jutra do mraka, što je efektivno 12 sati snimanja.

Za takav projekt bitna je disciplina i radna etika te je važno znati čuvati koncentraciju.

Primjerice, u danu znam snimiti i do 19 scena. Za usporedbu, na filmu se snimaju jedna do dvije scene dnevno. Stoga, moraš znati raspodijeliti i koncentraciju i fokus, jer niti jedna od tih scena nije kontinuitet. To je baš rudnik i tu moraš biti vojnik.

No, tijekom snimanja paralelno imam i predstave, stoga mi je bitno u glavi si isprogramirati da tri mjeseca jednostavno imam ubitačan tempo. Kad dođem doma ne postoji ni kazalište ni bilo koje drugo snimanje, jer imam troje djece koja me čekaju. Brzo učim tekst pa to činim ujutro dok sam na makeupu, kao što imam i snažnu koncentraciju da se mogu isključiti i to mi jako puno pomaže jer u raznim situacijama mogu učiti tekst.

MagMe: U drami “Nebeski svod”, glumite Ann Lavender, ženu koja je živjela u 1750. godini i koja je rekla jednu zanimljivu rečenicu: “Jako me čudi da znamo puno više o tisućama milja udaljenom kometu, nego o ženskom tijelu”. Mislite li da je to i danas tako?

JP: Pa mislim da je, možda ne u tolikoj mjeri sigurno, ali mislim da se još uvijek ne zna dovoljno, odnosno da ta informacija nije dovoljno proširena. Tu je nekoliko faktora. Naravno, sve počinje u obitelji i kakve komunikacijske vještine vladaju u toj obitelji među članovima, a drugo imamo veliki problem, koliko se potpuno nekakve krive slike nameću u javnom prostoru. Dakle, djevojčicama i budućim mladim ženama, mislim da je jako kompleksno odgajati djecu danas i toliko je bombardiranje informacijama i krivim porukama.

MagMe: Dotaknuli smo se i iscrpljujućeg tempa koji gluma nosi, zbog čega je potrebno biti u formi i psihički i fizički. Kako to uspijevate?

JP: Postoje razne tehnike i čovjek mora znati što ga opušta i regenerira. No, važno je otići kod doktora i poštovati tuđu profesiju. Jedna od epidemija današnjice je da svi sve znaju, no to je sve jako površno i jako opasno. Konkretno, imam problem hipertenzije i moram redovito raditi kontrole, piti terapiju, no u puno toga sam nesavršena. Primjerice, pušač sam, što je s dijagnozom hipertenzije jako kontraindicirano, no pušenje mi ubrza proces opuštanja, jer sam ja generalno netko tko je stalno u tenziji i akciji.

U poliklinici Medoria sam čula za najnoviji uređaj – TMS, koji između ostalog pomaže kod ovisnosti, ali i liječi neke ozbiljne bolesti.

To je vrsta magneta koja djeluje na mozak i koji ima jako dobre rezultate, tako da ću definitivno i to probati. No, ono što je iznimno važno je, da brigu o tjelesnom zdravlju, prati i briga o psihičkom zdravlju. Godinama sam išla na psihoterapiju, za što mislim da i danas nije dovoljno osviješteno. Svatko od nas ima jako puno nesvjesnih ponašanja i automatizama i posao počinje tek kad ih osvijestimo, a ono što mi se jako sviđa kod poliklinike Medoria je ta psihička podrška tjelesnom zdravlju, što oni integriraju, što mislim da je iznimno važno.

Budućnost je definitivno medicina koja integrira, jer mi ne možemo odijeliti jedan organ od ostatka tijela. Isto tako ne možemo odijeliti psihu od fizisa, jer je to sve jako usko povezano. Tu je i naša odgovornost prema nama samima i kako se zapravo ponašamo prema sebi i prema svom tijelu. Upravo zbog toga me se dojmila Poliklinika Medoria, jer promovira i predstavlja takav pristup zdravlju, medicini i čovjeku.

To je nešto u što stvarno vjerujem i što mislim da se treba razvijati.

MagMe: Vaš izgled je uvijek besprijekoran, stoga imate li neki savjet za njegu – što inače radite na dnevnoj bazi za izgled?

JP: Ono što je meni najvažnije je higijena, dakle nikad nisam otišla spavati s makeupom. Koliko god kasno dolazila iz izlazaka, nikad nisam preskočila očistiti lice i oprati zube. To je nešto što mi je jako važno i to svojim curama stalno ponavljam i nastojim im usaditi. No, ono u što stvarno vjerujem je da se naše misli odražavaju na našoj koži. Mislim da je važno kroz život pronaći mehanizam kako opustiti zamjeranje i frustraciju. Mislim da se to jako očitava na koži.

Konkretno, imam jako isušenu i dehidriranu kožu, te sam tijekom godina probala razne kreme koje mi nisu toliko pomagale. Ipak, kad sam počela surađivati s dermatološkom klinikom Estera, otkrila sam japansku kozmetiku, odnosno brend Forlle’d i te su me kreme zbilja spasile.

MagMe: Jeste li ikad zbog uloge morali promijeniti izgled?

JP: Morala sam promijeniti boju kose kad sam imala 26 godina i morala sam radi uloge postati crvenokosa. To je bilo za seriju “Dobre namjere” i to je bio jedan pionirski projekt, prva serija koja je rađena u HD tehnici i nisam uopće u tom trenutku razmišljala o toj promjeni. Da su mi rekli da mi kosa u tom trenutku treba biti zelena, ja bih rekla može. Vrijedilo je. No, jako malo razmišljam o svom izgledu i nije mi to u fokusu. Bliski ljudi mi kažu da sam uvijek u nekoj drugoj koncentraciji.

MagMe: Za kraj, vratila bih se na glumački dio – za sve vaše buduće kolegice koje žele glumiti na TV-u, na filmu i u kazalištu, imate li neke savjete?

JP: Ne volim tu poziciju savjetnika, to je jako teško. Mogu nekako reći ono što mislim da sam naučila. Iznimno je važna profesionalna etika i svakome bih rekla da razvije odgovornost, da bude spreman da je gluma težak poziv te da su glumci jako disciplinirani radnici. Mi jako puno radimo, puno više nego što javnost ima percepciju. Nama su vikendi udarni, ne možemo uzeti godišnji kad hoćemo. Uglavnom je to kolektivan godišnji, no onda su nam neke druge stvari, poput festivala. Trebaš biti spreman na tu žrtvu, a s druge strane jako je važno pronaći neku iskrenost kad radiš ulogu, iskrenost tog lica.

Gluma nije oponašanje, gluma je kad ti obučeš kožu tih svojih lica.

No, treba se znati i riješiti svojih uloga i u svakom trenutku biti svjestan da je to iluzija i da se mi bavimo iluzijom. Ono što je u našem poslu jednako tako iluzija, je trenutak u kojem te ljudi počinju prepoznavati, što je jednako tako iluzija. Treba biti svjestan svega toga.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vigor Klaić