Alessandro Michele pokazao kako visoka moda može biti nezaboravan doživljaj na Valentino reviji
Postoje revije na kojima samo gledamo odjeću – i one koje su nezaboravan doživljaj. One koje ne traže pljesak, nego tišinu. Vrijeme. Pažnju. Upravo takva bila je couture revija kuće Valentino za proljeće 2026., održana u Rimu, u gradu koji pamti sve, i koja se dogodila u posebnom, gotovo bolnom trenutku: samo desetak dana nakon smrti osnivača kuće Valentina Garavanija.
Revija je započela njegovim glasom. Isječak iz dokumentarca “Valentino: The Last Emperor” Matta Tyrnauera koji je sve prisutne vratio u 2008., u večer prije njegovog odlaska u mirovinu. “Sanjao sam o filmskim zvijezdama, o svemu lijepom na svijetu”, rekao je Valentino. “Moja mama bi rekla: ti si sanjar, uvijek sanjaš”, nastavlja snimka. Te riječi mogu opisati i sadašnjeg kreativnog direktora kueć Alessandra Michelea. I upravo u tom sudaru dvaju snova, započinje prava priča ove kolekcije.
Je li Michele za Valentino stvorio prvi modni panoptikon?
Michele je s kolekcijom “Specula Mundi” (Zrcala svijeta) potvrdio ono što se sve glasnije šapće: da je Valentino kuća u kojoj je oduvijek trebao biti. Nakon godina provedenih u Gucciju, gdje je njegov maksimalizam često bio sputan komercijalnim okvirom, couture mu je dao prostor za punu misaonu i estetsku širinu. Rezultat? Jedna od njegovih najsnažnijih, najzrelijih i najuzbudljivijih kolekcija karijere.
Kroz siluete koje su istovremeno nadrealne i duboko emotivne, Michele je ispričao priču o gledanju, identitetu i kontroli. Bilo je tu geometrije koja priziva Valentinove osamdesete, raskošnog veza, povijesnih citata, ali i suptilnih nijansi koje su na trenutke podsjećale na poetičan dizajn kreatora Pierpaola Picciolija, prethodnog kreativnog direktora koji je kuću ostavio stabilnom, etabliranom i spremnom za rizik.
No, ono što ovu reviju čini gotovo nemogućom za zaboraviti nije samo odjeća – već način na koji su komadi bili predstavljeni.
View this post on Instagram
Revija koju ne možeš snimiti, nego moraš doživjeti
Umjesto klasične piste, modeli su se pojavljivali unutar kružnih drvenih konstrukcija, a publika ih je gledala kroz uske otvore. Publika je morala birati hoće li kroz maleni prozorčić gurnuti svoje lice ili mobitel, hoće li gledati ili snimati jer oboje nije bilo moguće. Michele je svjesno subvertirao odnos promatrača i promatranog, prisiljavajući goste na koncentraciju kakvu modna industrija od publike na reviji odavno ne traži.
Asocijacije su se nizale: od usporenih performansa Martin Margiela s kraja devedesetih, preko peep-show estetike i Madonninog spota “Open Your Heart”, pa sve do mnogo mračnije reference – panoptikona (vrsta zatvorske ustanove koja je nastala krajem 18. stoljeća) filozofa Jeremyja Benthama, arhitekture vječnog nadzora.
Inspiraciju je pronašao u gotovo zaboravljenom uređaju s kraja 19. stoljeća – kaiserpanorami. O tom obliku stereoskopskog zabavnog medija koji se uglavnom koristio u 19. i početkom 20. stoljeća, a smatra se pretečom filma, pisao je Walter Benjamin: o disciplini pogleda, o sporosti, o kontemplaciji. O slici koja ne preplavljuje, nego odgaja.
U vremenu algoritama, beskonačnog scrollanja i umjetno generiranih vizuala, Michele poručuje: visoka moda traži vrijeme.
I da bi nastala – i da bi se razumjela.
Moda kao ritual, ne sadržaj
Odjeća je u tom kontekstu prestala biti proizvod. Postala je pojava. Svaki komad tražio je zadržavanje pogleda: crvena haljina koja priziva glamur Cher u sudaru s estetikom “Dinastije”, gotovo anđeoske haljine koje su modeli nosili uz bogato izvezene krune, elizabetanske kragne koje kao da su eksplodirale u pretjeranim proporcijama, ljubičaste siluete koje stil 80-ih spajaju sa Srednjim vijekom, eterična ružičasta organza posuta ručno ušivenim sjajnim detaljima koja izgleda gotovo kao vizija, a ne haljina.
Povezi, kacige, lepeze, perje – sve je služilo kao dio outfita, kao komentar na privatnost u svijetu u kojem više ne postoji sigurno skrivanje identiteta. U svijetu u kojem smo stalno promatrani i analizirani. Michele ne nudi rješenje, ali nudi prostor za razmišljanje.
Valentino kao mit koji ne pripada prošlosti
U couture sezoni punoj snažnih scenografija i velikih ideja, Michele se ovom revijom svrstao uz dizajnere poput Daniela Roseberryja – one koji ne bježe od kompleksnosti sadašnjosti, već je prevode u modu koja je istovremeno uznemirujuća i neosporno lijepa.
View this post on Instagram
Kritike da je njegov potpis presnažan za Valentino djeluju gotovo besmisleno nakon ovoga. Jer Michele ne pokušava biti netko drugi. On je teatralni maksimalist – i upravo zato pravi čuvar ove kuće. Internet je zanijemio, a visoka moda je, barem na jednu večer, ponovno postao ono što bi trebao biti: iskustvo koje se pamti.
Revija je završila, ali osjećaj ostaje. Osjećaj da smo svjedočili nečemu rijetkom. Ne samo kolekciji, nego stavu. Podsjetniku da moda, kada je velika, ne traži da je konzumiramo – nego da joj se predamo. I da sanjamo. Baš kao Valentino.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Valentino