U ekskluzivnom razgovoru s Nelom, inspirativnom glazbenicom koja će ovaj tjedan predstaviti svoj drugi album

“Melodramu” sam dobila, a “Arhivirano” sam htjela”, izjavila je glazbenica Antonela Đinđić u razgovoru. Ta rečenica možda najbolje opisuje njezin rast i put od tada do danas – od oprezne autorice koja je tek tražila svoje mjesto, do samouvjerene glazbenice koja se više ne dokazuje, nego iskreno živi kroz ono što stvara. “Arhivirano” je, kaže, njezin emotivni dnevnik – album koji progovara o ljubavi, gubitku, spoznaji i oslobađanju, kroz dvije vizualno i zvučno različite faze: crvenu i plavu.

U razgovoru nam je otkrila kako je kroz “Arhivirano” pronašla slobodu, zašto je ovaj put više riskirala nego ikad ranije, što za nju znači album kao cjelina u doba singlova – i zašto na kraju, unatoč svemu, ostaje nada.

MagMe: Tvoj drugi studijski album je na putu – gdje si danas, kao glazbenica i autorica, u odnosu na prvi album “Melodrama”? Što se promijenilo u tvom pristupu?

Nela: Više se usudim, manje kalkuliram, kao osoba, autorica i glazbenica. Do te sigurnosti i samopouzdanja je trebalo doći, kroz vrijeme, iskustvo i prave suradnike. Tada sam tek počela pisati svoje pjesme, pomalo bojažljivo i oprezno, u nedostatku boljeg autora koji bi dočarao moj svijet. Danas je moj autorski potpis taj koji svemu daje smisao i cjelinu. Melodrama je bila pilot epizoda, vrijeme dok su glas i priča još tražili svoje mjesto. I pronašli ga u procesu stvaranja Arhivirano. Više se ne dokazujem, nego živim kroz ono što stvaram (i obrnuto). I vjerujem da se to čuje.

“Melodramu” sam dobila, “Arhivirano” sam htjela.

MagMe: Postoji li centralna tema ili emocija koja povezuje sve pjesme na albumu? Jesi li pri stvaranju imala neku ideju-vodilju ili se koncept posložio spontano?

Nela: Album je podijeljen u dvije vizualno prikazane faze: crvenu, početnu, slobodniju i zaigranu fazu zaljubljivanja i strasti, te plavu, koja se polako pretvara u spoznaju, tugu, ljutnju, prihvaćanje i na kraju oslobađanje.

To je moj emotivni dnevnik, put kroz sve nijanse ljubavi i gubitka — kroz proces od zaljubljivanja do ponovnog pronalaska sebe, vraćanja u svoj centar. U njemu su poruke koje nisam poslala, misli koje sam zadržala i osjećaji koji su morali proći da bih mogla nastaviti dalje.

Konceptualna ideja albuma nastala nakon pjesme “Nebo gori”, u razgovorima s mojim bliskim suradnicama. Tada nam je sinulo da album može biti posložen poput faza tugovanja, samo što smo ih mi preveli u faze zaljubljivanja i raspada. Od tog trenutka sve je počelo sjedati na svoje mjesto. Pjesme koje sam napisala i koje su bile u procesu, počele su se slagati kao poglavlja jedne iste priče.

Centralna tema albuma su moja percepcija i osjećaji kroz odnose s ljudima u jednom razdoblju života.

MagMe: Kako bi opisala zvuk albuma u nekoliko riječi? Možemo li očekivati više plesnih ritmova, balada, eksperimenata ili povratak nekim klasičnijim pop strukturama?

Nela: Rekla bih da je to emocionalni pop, suvremen, ali prožet osjećajem. Onaj za plesanje i plakanje, za vožnju autom, za smijanje, ljubljenje, za buđenje, za laku noć. Za povezivanje sa samim sobom, za olakšanje. Na albumu ima i ritma i tišine: od brzih pjesmama bogatih efektima i slojevima instrumenata, do onih koje dišu u svojoj jednostavnosti. Zvučno je raznolik, ali emocionalno vrlo povezan. To je cijela paleta boja i ritmova, kontrasta i emocija.

Svaka pjesma ima svoj svijet, ali zajedno čine jednu istu atmosferu, moju.

MagMe: Jesi li na ovom albumu glazbeno riskirala više nego prije? Postoji li pjesma koja je za tebe osobno bila najveći izazov – bilo kreativno, emocionalno ili produkcijski?

Nela: S obzirom na ono što se od mene moglo čuti do sada, rekla bih da sam glazbeno riskirala. Ne zato što sam otišla na sklizak teren, nego zato što sam se napokon prepustila. Otvorila suradnju s novim producentom, poigrala sam se s različitim stilovima pjevanja, sitnim detaljima i kreativnim idejama koje prije možda ne bih imala hrabrosti ubaciti u pjesmu. Najveći izazov sam bila ja sama sebi. U strpljenju sa samom sobom, najviše po pitanju teksta. Jer uvijek može bolje. Tako ću vjerojatno uvijek misliti. Ali trenutačno vjerujem da je sve točno onako kako treba biti i da ne može biti ni bolje ni lošije od onoga što ja jesam sada.

MagMe: Koliko ti je bilo važno da zadržiš autorsku kontrolu i osobni pečat na svakoj pjesmi? Jesi li surađivala s novim ljudima ili se držala već provjerenog tima?

Nela: Autorska kontrola mi je jako važna jer kroz nju dolazi istina. Volim kad svaka pjesma nosi moj rukopis, ali jednako tako volim kad netko novi donese nešto što me iznenadi, nauči ili obogati. Na ovom albumu surađivala sam i s poznatim licima i s novima i upravo se u toj kombinaciji dogodilo nešto novo.

Moja prijateljica i pjesnikinja Ivana Belošević savršeno tekstualno uobličava ono što želim reći, a ne znam kako. Idejno, ljudski i emotivno me potpuno razumije, obožavam raditi s njom. Jan Jakovljev je predivan suradnik što u pisanju pjesama tako i u sviranju. Neobično je lako i lijepo raditi s njim.

Nika Turković, s kojom sam radila “Mogu i sama”, bila je tu za pokoji savjet i kreativno rješenje. Marsela Mrnjavac, moja prije svega prijateljica, a onda i menadžerica, uvijek se pobrine da sve bude zaokruženo, smisleno i u skladu s rokovima. Ona vodi brigu o svemu što zahtijeva širu odgovornost od same kreative, a ja se u tome često lako izgubim i lebdim.

Što se produkcije tiče, u moj tim se priključio Filip Majdak, kojem beskrajno zahvaljujem na prepoznavanju i stvaranju prostora slobode i samopouzdanja iz kojeg je iz mene izašlo ono što je do sada bilo zaključano. I koji je svojim glazbenim i produkcijskim talentom doveo album do razine o kakvoj sam sanjala. Ivan Pešut bio je ključan za aranžman završne pjesme “Predivna”, savršeno je razumio što sam htjela i već u prvoj verziji isporučio aranžman kakav sam zamišljala.

Lockroom potpisuje pjesme koje ste do sada čuli, dok su one koje je radio Filip Majdak nešto što ćete tek upoznati i to me neopisivo veseli. Posebno mi je drago što sam imala i dva glazbena gosta: Antonija Gečeka na trubi i Mateja Miloševa na violončelu. A na ulaznoj pjesmi, po prvi put ikad, pratim se sama na klaviru.

MagMe: Glazbeni albumi sve češće izlaze kao kolekcije singlova, ali ti se ipak odlučuješ za konceptualni pristup. Što za tebe znači album kao cjelina u današnje vrijeme?

Nela: Da bi se razumio smisao i cjelina, trebaš mu se posvetiti, sjesti, poslušati. Dopustiti da te jednako zanima i kako priča počinje i kako završava. U tom procesu možda otkriješ i dio sebe, pronađeš nešto poznato, shvatiš nešto o sebi. Naravno da će svatko imati pjesmu koja mu je najdraža, kao što smo nekad iz časopisa rezali omiljene likove. Ali kad se “Arhivirano” posluša od početka do kraja, kad se povežu priče i svaka slagalica sjedne na svoje mjesto, tada se otkrije pravi smisao.

Za mene je album poput odlaska na predstavu ili u kino.

MagMe: Jesu li pjesme s albuma inspirirane tvojim osobnim iskustvima ili si ovaj put odlučila pisati i iz drugih perspektiva?

Nela: Sve pjesme dolaze iz stvarnog iskustva, iz mog kuta gledišta. Još nisam došla do točke u kojoj mogu pisati iz tuđe perspektive. Možda budem, ali zasad govorim samo iz onoga što sam stvarno proživjela…

MagMe: Ako bi slušateljima trebala dati jednu emociju, misao ili poruku koju želiš da ponesu nakon preslušavanja cijelog albuma – koja bi to bila?

Nela: Kako album počinje, tako i završava. Riječju nada u jednom kontekstu, na kraju u drugom. I baš u toj promjeni leži cijeli smisao, nada koja mijenja oblik, ali ne i formu. To je ona tiha, postojana nada da se od ljubavi ne odustaje. Da se ne treba bojati ponovno joj dati priliku. Jer svaki put kad pružiš priliku ljubavi, daješ je i sebi.

A s tom nadom želim da osjete i olakšanje i sami se pronađu u albumu kako bismo sve te emocije mogli skupa podijeliti na koncertu koji uskoro objavljujem.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Vana Katančić

Cover dizajn: Konrad Kropf