Razgovarali smo s Nikom Bašić Bunić o putu od boli do iscjeljenja – i o tome kako danas pomaže tisućama žena
Nika Bašić Bunić već je dugi niz godina jedno od najpoznatijih lica kad se govori o osvještavanju i razumijevanju endometrioze u Hrvatskoj. Svojim otvorenim pristupom, iskrenošću i toplinom pomogla je brojnim ženama da prepoznaju simptome, potraže pomoć i što je možda najvažnije vrate vjeru u svoje tijelo.
Danas, putem svojeg profila @basic.endo, vodi žene kroz proces iscjeljenja, dijeli znanje i iskustvo, ali i pokazuje da je moguće živjeti ispunjen i radostan život, čak i nakon dijagnoze koja se često smatra doživotnom.
MagMe: Kad i kako si prvi put primijetila da nešto nije u redu – što su zapravo bili prvi znakovi bolesti kod tebe?
Nika Bašić Bunić: Zapravo, kad danas pogledam unatrag, sve je počelo s mojom prvom menstruacijom. Bila je iznimno bolna, a ja se i dalje jasno sjećam šoka koji sam tada doživjela. Te večeri mama mi je objasnila da menstruacija “uglavnom boli” i da je to nešto što se jednostavno mora izdržati. Nije mi to zvučalo normalno, ali sam prihvatila. Život je potom “tekao normalno”, menstruacije su uvijek bile izrazito bolne, nikad nisam mogla biti fizički aktivna tih dana, a često sam zbog bolova odlazila kući iz škole. Istovremeno, povremeno bih završavala na hitnoj, nekoliko puta godišnje, zbog neizdržive boli u trbuhu. Tamo bi me pregledali, anestezirali i poslali kući uz uobičajene riječi: “Ako u iduća 24 ili 48 sata ne dobijete menstruaciju, onda imate vanmaterničnu trudnoću”. Danas mi se čini da me tada više šokirao kraj te rečenice, nego što sam se zapitala ono što je zapravo bilo ključno – zašto ja uopće tako često završavam na hitnoj?
View this post on Instagram
MagMe: Kako je tvoja dijagnoza endometrioze utjecala na tvoje emocionalno stanje?
NBB: Različita razdoblja donose različite perspektive. No, ono što mi je danas najvažnije naglasiti jest da je endometrioza bila moja najveća učiteljica i moj blagoslov. Da nje nije bilo u mom životu i tijelu, ja danas ne bih bila ova žena koja jesam. Naravno, nisam oduvijek tako gledala na nju.
Na samom početku, kad su mi liječnici prvi put posumnjali na endometriozu – odnosno kad sam se dovoljno informirala da shvatim razmjere njezina djelovanja – pala sam u duboki očaj. Imala sam 27 godina, a iza mene je već bilo više od 13 godina života s endometriozom. U trenutku kad sam počela shvaćati da zapravo velik dio mojih svakodnevnih tegoba ima svoje ime i šifru, bila sam – blago rečeno – u šoku. Dodatno, nigdje na Internetu nisam pronalazila pozitivne priče, nikakve “happy end(o)” scenarije kako ih ja zovem, nego isključivo teške i progresivne slučajeve. Godinama sam se vrtjela u mislima poput “jadna ja”, “može li gore”, “ovo je pakao”, “kako sam uopće živa”, “zašto bi uopće vrijedilo živjeti”…
Sve je to kulminiralo nakon moje jedine operacije – s teškom komplikacijom – nakon koje su mi se simptomi vratili gotovo odmah. Željenog rezultata nije bilo.
Tad sam shvatila da moram promijeniti pristup i da si moram sama pomoći.
Da mi nitko drugi ne može pomoći na način na koji trebam. I tada zapravo počinje moj pravi put zacjeljivanja – ali i pronalaska, tek tad, pravog tima liječnika, onih koji endometriozu poznaju kao vlastiti džep. Paralelno sam počela pronalaziti i prve pozitivne priče. Od tog trenutka za mene više nije bilo dileme – ja ću svoju endometriozu ispratiti iz tijela, samo dugo nisam znala kako. Kupovala sam sve što u naslovu ima “endo”: tečajeve, programe, priručnike, knjige, e-bookove… Radila sam sve što je netko preporučio, odlazila svima koji su tvrdili da nešto o toj bolesti znaju.
MagMe: Koje metode liječenja si isprobala i što je po tebi dalo najbolje rezultate?
NB: Osim ovih novijih terapija koje su se pojavile u posljednjih osam do devet godina, otprilike od kad ja zapravo više nisam “endo cura”. Uglavnom, hormonske terapije su na mene imale nepodnošljive nuspojave, ponajviše u psihološkom i emocionalnom smislu, i jednostavno ih nikada nisam mogla uzimati. Tako da sam svih svojih dvadesetak godina s endometriozom zapravo proživjela i iznijela “na sirovo”, kako ja to volim reći. Kao što sam spomenula u prethodnom pitanju, vrlo sam brzo krenula u alternativne smjerove.
Aromaterapija, fitoterapija, mikronutricija, yoga, akupunktura, slane kupke, fizioterapija, razgovor s psihijatrima – sve što možete zamisliti – bile su moje metode. U konačnici, nakon mnogo godina rada sa sobom i na sebi, zahvaljujući toj mojoj “čarobnoj formuli”, uspjela sam se potpuno riješiti endometrioze iz svog tijela – tamo negdje 2017. godine.
MagMe: Kako je endometrioza utjecala na tvoje majčinstvo – planiranje djece, trudnoću, oporavak…?
NBB: Obje moje trudnoće za mene su doslovno bila čuda — prirodne, spontane i točno u trenutku kad su trebale doći. Unatoč svemu što sam čula od prvog dana kad sam saznala za dijagnozu endometrioze, danas mogu reći samo jedno: one su bila prava čuda. Posljednjih pet godina bilo je napeto, intenzivno, s dvoje djece gotovo ispod dvije godine.
Trudnoća i hormoni dojenja došli su mi kao predivna, prirodna pauza – odmor tijela i uma od svega što je prethodilo.
Danas su mi, nakon svega, upravo menstruacije postale najdraži period mjeseca – simbol ravnoteže i snage. Kad sam saznala da nosim djevojčicu, postalo mi je jasno da moram ozbiljno prionuti poslu i početi mijenjati svijet oko endometrioze. Ako želim da moja Eli i njezina generacija odrastaju s potpuno drugačijim mindsetom i boljim uvjetima, vrijeme je da se o ovome priča glasnije nego ikad prije.
MagMe: Što bi poručila ženama koje se bore s neobjašnjivim bolovima i koje još nemaju dijagnozu, što si ti sama sebi govorila kad nisi još znala dijagnozu?
NBB: Da nastave slušati sebe i vjerovati svojem unutarnjem glasu. Da pronađu liječnike koji se bave isključivo endometriozom i oko sebe izgrade svoj tim stručnjaka, svoj krug podrške. Voljela bih da svaka žena koja ima endometriozu odmah sazna da je, zapravo, odabrana – da joj je život dao priliku proći jedno posebno, neobjašnjivo i duboko putovanje. Da zna da to može, da u sebi ima svu snagu koja joj je potrebna. I da ju, nakon tog putovanja, čeka ispunjen život – život u kojem postaje žena koja razumije svoje tijelo, svoj ciklus i svoju biološku funkciju, te iz njih crpi svoju jedinstvenu, neuništivu snagu. Profil koji danas vodim na Instagramu – @basic.endo, smatram svojim životnim djelom.
To je mjesto na kojem osnažujem žene, jer da je takva podrška postojala dok sam ja prolazila svoj put, ne mogu opisati koliko bi mi život tad bio lakši i koliko bi taj put bio kraći.
MagMe: Kao javna osoba i osnivačica udruge “Ja sam 1 od 10” u Hrvatskoj, kako vidiš ulogu medija u svemu tome?
NBB: Nisam dio udruge već više od dvije godine. Nakon više od desetljeća izvrsne suradnje s ekipom iz Petrove, tijekom koje sam zapravo i započela svoju medijsku prisutnost, osnovala udrugu i u Saboru ispregovarala da Hrvatska dobije svoj službeni dan posvećen borbi protiv endometrioze, a zatim s institucijama i strukom definirala ključna područja na kojima treba raditi — osjetila sam da je moj posao na tim poljima završen. Došlo je vrijeme da se u potpunosti posvetim onome što sam, u suštini, svih ovih godina već radila: radu sa ženama. Trebala mi je sloboda da se usmjerim na ono što danas smatram najvažnijim – mijenjanje mindseta žena koje žive s endometriozom i njihovo osnaživanje do krajnjih granica. Što se tiče medija, situacija se posljednjih godina mijenja i ide nabolje.
Uložena su velika sredstva, i u Europskoj Uniji i Sjedinjenim Američkim Državama, u istraživanjima endometrioze – od razvoja bržih i jednostavnijih dijagnostičkih postupaka, preko proučavanja lifestyle faktora pa sve do novih lijekova. Policy makeri diljem svijeta danas vrlo dobro znaju što znači riječ endometrioza, i to je izuzetno važno. Mediji, među kojima ste i vi, otvaraju sve više prostora – endometrioza je prisutna u novinama, na portalima, televiziji i društvenim mrežama… Liječnička struka također jasno vidi gdje postoji prostor za napredak, ali situacija nije jednostavna. Liječnici često nemaju otvorene ruke, a promjene koje se trebaju dogoditi odvijaju se sporo, postupno i sustavno. No, dogodit će se jer su nužne i vrijedne. Nedostaje specijalista, nedostaje prostora za rad, a i Petrova je nastradala u potresu… Ipak, vjerujem da će ovo desetljeće biti desetljeće promjene za endometriozu. Proces je pokrenut, sada ga samo treba pustiti da se odvije svojim tempom. U međuvremenu, ja imam priliku raditi ono što najviše volim – voditi žene do mjesta unutar sebe na kojem prestaju biti kompatibilne s endometriozom.
MagMe: Koji su najveći mitovi o endometriozi koje bi voljela razotkriti i što je ono što većina ljudi ne razumije o toj bolesti?
NBB: Prvo što ljudi ne razumiju, a često ni žene koje je imaju, jest da je endometrioza bolest koja stvarno duboko pogađa. Endometrioza je puno više od simptoma i smanjene kvalitete života. Ona je ženin osobni poziv na više. Poruka iz najdubljih dubina njezinog bića. Kažu da je endometrioza kronična i neizlječiva bolest zbog koje je žena osuđena na život mizerne kvalitete, ispunjen patnjom.
Ja sam, naprotiv, strastveni zagovornik suprotnog mišljenja i (odgovorno) tvrdim — endometrioza je stanje. Iznimno bolno, nadljudski teško, osamljujuće — ali i stanje koje, kako je došlo, tako može i otići. Iz vlastitog iskustva, ali i mora priča žena s kojima sam radila, mogu reći – to je bolest koja je glasan (i naporan) podsjetnik da žena, negdje, na nekoj razini, živi duboko odsječena od sebe. Što, ruku na srce, s današnjim načinom života i nije tako teško.
Struka, iako s najboljim namjerama, još uvijek ne razumije kakav pristup treba ženi koja ima endometriozu. A to je iznimno bitno, čak i najvažnija stvar koju žena s endometriozom mora imati. No, žene često ne razumiju što im struka zapravo pokušava reći, no čini mi se da informacije, kad ih im ja kažem, nekako ipak uspješno čuju.
MagMe: Kako se nosiš s “lošim danima” – bolom, iscrpljenosti, ograničenjima i imaš li nekakve rituale ili strategije?
NBB: Takvih dana nemam već godinama, stvarno. Tek nedavno, tijekom posljednje menstruacije, prvi put nakon ne znam koliko godina osjetila sam bol – i to samo zato što sam taj dan putovala doslovno preko pola svijeta, pa je sve bilo fizički zahtjevno. Trajalo je jednu večer i jedno jutro, taman dovoljno da me podsjeti koliko sam daleko stigla u svom životu.
Puna sam rituala i strategija i iako više nemam endometriozu, mnoge sam navike zadržala, jer vjerujem da bi takvi rituali trebali biti sastavni dio života svake žene. Danas ta znanja prenosim drugima i svaki put, ali baš svaki put, jednako se obradujem kad neka žena uspije riješiti svoje tegobe i počne živjeti ispunjen, cjelovit i slobodan život.
MagMe: Što misliš da bi zdravstveni sustav u Hrvatskoj, pa i u svijetu, mogao učiniti bolje da podupre žene s endometriozom?
NBB: S obzirom na to da više nisam pacijentica, teško mi je točno reći kakva je situacija sad – na sreću, ne stojim više na hodnicima bolnica i nemam uvid iz prve ruke. Ono što mogu reći jest da smatram kako je omalovažavanje zdravstvenog sustava i liječničke struke jedno od najvećih gubljenja vremena – a vrijeme je je upravo ono što žene s endometriozom nemaju.
Velike promjene su na vidiku, i iako je ovo izrazito kompleksno pitanje, zajednički nam je cilj isti: kraće vrijeme do dijagnoze i kvalitetnija, sveobuhvatnija skrb za žene koje žive s endometriozom. Naravno da bi svakoj ženi bilo puno lakše kad bi, ne samo kod nas nego svugdje u svijetu, uz dijagnozu N80 automatski išli i timovi stručnjaka – ambulanta za bol, fizioterapeut, nutricionist, psiholog… Mi to znamo, oni to znaju. Ali, o čemu da pričamo kad danas pod N80 još uvijek stoji “neupalni poremećaji ženskog genitalnog trakta”? Možda bismo trebali početi s promjenom tog naziva u nešto poput “sistemsko upalno stanje u žena”. To je, naravno, pitanje koje se mora rješavati na svjetskoj razini.
Endometrioza stvarno zahtijeva multidisciplinaran pristup – ne samo od strane struke, nego i javnosti, ali i samih žena koje svakodnevno menadžiraju svoju bolest.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Instagram