
Bruno Mustić je producent koji svojim radom oblikuje generacije. Razgovarali smo s njim o seriji “Sram”, Brač Film Festivalu i ljubavi prema filmu
Njegovo sam ime prvi put čula prije nekoliko godina i odmah ostala zadivljena da se radi o mladom filmskom zaljubljeniku koji je sa samo 19 godina pokrenuo Brač Film Festival, danas jedan od najznačajnijih festivala u regiji. Nekoliko godina kasnije, Bruno Mustić napunio je 30 godina, a ja sam imala priliku s njim sjesti na razgovor u zagrebačkom baru Urania i saznati zašto se radi o producentu koji iza sebe ima karijeru kojoj bi pozavidjeli i znatno stariji kolege iz svijeta filma.
Trenutačno je najpoznatiji kao producent serije “Sram”, koja je u kratkom roku osvojila publiku svih generacija i redefinirala način na koji doživljavamo televizijski sadržaj za mlade, čija druga sezona upravo ulazi u svoju završnu fazu produkcije i s nestrpljenjem se iščekuje. Iako obrazovan kao redatelj, Bruno je vrlo rano otkrio da ga najviše ispunjava produkcija – organizacija, povezivanje ljudi i pretvaranje ideja u stvarnost. Taj instinkt i poduzetnički duh odveli ga do Londona, gdje je završio studij filmske produkcije s fokusom na financiranje, distribuciju i produkcijski menadžment.
Bio je to jedan on inspirativnijih razgovora koje sam vodila, s jednostavnim i nenametljivim mladićem koji iza sebe ima toliko toga, no ponajviše strasti prema svemu onome što radi. Njegov put započeo je s malom kamerom i velikim snovima u osnovnoškolskim klupama, a nastavio se kroz festival koji je pokrenuo iz potrebe, filma koji je snimio bez budžeta, i serije koja je ušla pod kožu cijeloj generaciji. Danas, Bruno balansira između Londona i Brača, između produkcije i režije, između svjetskih filmskih imena i lokalnih zajednica koje oblikuje.
Što mi je sve otkrio ovaj mladi producent čije iskustvo i nije više toliko mlado, otkrijte u nastavku članka.
MagMe: Prvi put sam za tebe čula kroz Brač Film Festival, no tek kasnije me fasciniralo saznanje da iza tog ambicioznog projekta stojiš ti – tad tek 19-godišnjak. Otkud ta strast prema filmu? Kad si shvatio da je to tvoj svijet?
Bruno Mustić: Zvuči kao klišej, ali sve je počelo prilično rano – još u osnovnoj školi. Roditelji su kupili malu kameru za obiteljske izlete, i nekako sam uvijek ja bio taj koji bi snimao i montirao. U jednom trenutku predložio sam učiteljici da osnujemo filmsku grupu. I osnovali smo je – počeli smo snimati kratke filmove, sudjelovali na dječjim revijama koje organizira Hrvatski filmski savez, i to mi je tada bilo nešto najuzbudljivije.
U srednjoj školi sam nastavio istim tempom – gdje god filmska grupa nije postojala, ja sam je pokrenuo. A uz to sam ljetima volontirao na festivalima, najprije na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Bio sam uvjerljivo najmlađi volonter, ali meni je to bilo čisto zlato.
Snimio sam film “Red Handed” kao prijemni za akademiju – nisam ga planirao prikazivati, ali završio je u službenoj selekciji Pule.
Tamo su se zainteresirali tko je taj klinac, i ubrzo sam počeo raditi s njima. Sve se nekako organski nadovezivalo. Nije bilo velikih odluka – samo niz prilika koje su me vukle naprijed.
MagMe: Studirao si režiju i već tada imao nekoliko filmova iza sebe, uključujući premijeru pred punom dvoranom Kina Europa. No, kako si se odvažio s 19 godina pokrenuti festival poput Brač Film Festivala?
BM: Brač mi je oduvijek bio drugi dom – tamo sam provodio ljeta. Nakon “Red Handed” odlučio sam snimiti dugometražni film na Braču. Već sam poznavao lokalnu zajednicu, i kad sam im izložio plan, ozbiljno su me shvatili. Snimali smo film zimi – u siječnju, kad je sve zatvoreno – i zbog nas su otvorili hotel kako bismo mogli imati bazu. Sve smo radili bez budžeta, a u glavnim su ulogama bili profesionalni glumci koje sam jednostavno osobno kontaktirao.
U tom procesu rodila se ideja o festivalu – s ljudima koji su mi pomagali na snimanju podijelio sam zamisao o festivalu igranog filma, i to im se svidjelo.
Prva godina festivala bila je logičan nastavak te suradnje. Danas, 11 godina kasnije, to je priča koja još uvijek živi.
MagMe: Iako si diplomirao režiju, danas si više u producentskim vodama. Što te navelo na taj zaokret?
BM: Paralelno sam oduvijek radio i jedno i drugo. Volio sam organizaciju, okupljanje ljudi oko ideje i pretvaranje te ideje u konkretan projekt. Produkcija mi je nekako prirodno dolazila – znao sam okupiti tim, uvjeriti ih u viziju i na kraju svi budu zadovoljni rezultatom.
Išao sam na prijemni i za režiju i za produkciju – upao na režiju.
Studij režije mi je dao uvid u svaki aspekt stvaranja filma, što mi danas kao producentu nevjerojatno pomaže u komunikaciji s redateljima.
No, znao sam već nakon nekoliko godina da režiju ne vidim kao svoj profesionalni pravac. Produkcija mi je bila bliža, konkretnija. Tijekom studija radio sam i na RTL-u, i ta kombinacija iskustva mi je usmjerila put.
MagMe: Kako je došlo do preseljenja u London?
BM: Još u srednjoj školi sam maštao o Londonu, ali nije bilo realno tada. Kad se ukazala prilika, znao sam da je to pravi trenutak. Iz Splita sam otišao u Zagreb na režiju, a iz Zagreba u London na master iz filmske produkcije – s naglaskom na menadžment, financiranje, distribuciju. Točno ono čime se želim baviti.
Tih godinu dana su mi bili nevjerojatni – profesionalno i osobno. Izašao sam iz komfor zone, upoznao ljude koji su me istinski inspirirali, i dobio jasniju sliku što zapravo želim raditi u ovom poslu.
MagMe: I odlučio si ostati?
BM: Da, jednostavno mi se svidjelo. London mi je ponudio suradnje koje su mi prije bile nezamislive. Radio sam s Christopherom Hamptonom – dvostrukim oskarovcem, jednim od najcjenjenijih scenarista današnjice. Surađivali smo na jednom projektu i čak je dvaput došao na Brač. Također sam se zbližio s producentom Grahamom Broadbentom, koji stoji iza filmova “In Bruges” i “Tri plakata izvan grada”. S takvim ljudima želim raditi i učim od njih svakodnevno. Naravno, Hrvatska mi je i dalje dom.
Ali naše tržište je malo – i financijski i logistički – tako da kombinacija Londona i Hrvatske za mene ima najviše smisla.
MagMe: Kako si došao do uloge producenta u seriji Sram?
BM: Tijekom pandemije, vratio sam se iz Londona u Zagreb. Već sam tada bio u kontaktu s Ivanom Lovrečekom, kolegom s RTL-a, i stalno smo razmjenjivali ideje što bi se u hrvatskoj produkciji moglo unaprijediti. U jednom trenutku odlučili smo krenuti – snimili smo “Outsiders”, seriju za mlade, kao eksperiment tijekom lockdowna. I bila je sjajno prihvaćena.
Upoznali smo redateljicu Jelenu Gavrilović i kliknuli. Nakon toga htjeli smo nešto veće, i obojica smo spomenuli “Skam” – norvešku seriju koja je redefinirala teen format. Javili smo se originalnim producentima, krenuli u proces kupnje prava i odobrenja. Razvoj “Srama” je trajao gotovo tri godine – temeljito i s velikom pažnjom.
@sram.hr #ootd S1
MagMe: Serija je postala ogroman hit među mladima. Što misliš da je presudilo?
BM: Prije svega – autentičnost. Teme koje se tiču mladih, izgovorene njihovim jezikom, i način distribucije koji briše granicu između serije i stvarnog života.
Serija ne izlazi odjednom, već klipovi dolaze u stvarnom vremenu, kao da se sve to zaista događa pred tobom. Ta neposrednost je osvojila gledatelje.
MagMe: Iako je riječ o teen seriji, privukla je gledatelje svih generacija. Zašto?
BM: Jer univerzalne teme – identitet, odnosi, nesigurnosti – nisu rezervirane samo za tinejdžere. Mladi gledaju jer se prepoznaju, stariji jer se prisjećaju. Najveće iznenađenje mi je bilo kad su roditelji prilazili i govorili da im je serija otvorila razgovore s djecom koje inače ne bi pokrenuli. To je ogroman uspjeh.
MagMe: Koliko ti je iskustvo iz Londona pomoglo u razvoju “Srama”?
BM: Puno. U Londonu se produkcija temelji na preciznom definiranju publike – sve kreće od pitanja: Kome se obraćamo? Što smo specifičniji, to su rezultati bolji. “Sram” je pisan za djevojku od 16 godina – ali je dotaknuo puno širu publiku. Taj razvojni pristup i standarde koje sam tamo naučio pokušavam primijeniti i ovdje.
MagMe: Snima se druga sezona. Osjećate li pritisak zbog velikih očekivanja?
BM: Naravno – očekivanja su sad visoka, i to nas tjera da budemo još bolji. Imali smo puno manje vremena za pripremu druge sezone, praktički nismo ni stali nakon prve. No, tim je odličan, priča je snažna, i uzbuđenje je veliko.
MagMe: Kako balansiraš između Londona i Brača?
BM: Nakon snimanja se vraćam na Brač, dogovaramo sljedeće izdanje festivala. Onda opet u London. Iskreno – sve to skupa mi nije teret jer radim ono što volim. Intenzivno je, naravno – dani znaju trajati po 14 sati – ali kad vidiš što si postigao, sve se isplati.
MagMe: Što bi istaknuo kao svoje najveće postignuće?
BM: Teško mi je izdvojiti samo jedno. Sram je aktualan i na njega sam jako ponosan, ali Brač Film Festival je moja beba koja traje već 11 godina i odgojio je mnoge generacije mladih filmskih entuzijasta. Sve što radim ima svoje posebno mjesto.
MagMe: Imaš li projekt iz snova? Što je sljedeće?
BM: Volio bih raditi paralelno u Hrvatskoj i Engleskoj. Snimati serije i filmove koji imaju i autorsku i emocionalnu vrijednost.
* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.
Fotografije: Vigor Klaić