3 hrvatske psihologinje osmislile aplikaciju koja roditeljima pomaže bolje razumijeti svoje dijete

Magistre psihologije su nam u razgovoru otkrile sve aplikaciji i reakcijama na nju, a s obzirom na činjenicu da je razvoj djeteta samo jedno od područja koje ih profesionalno interesira, vjerujemo da od ove suradnje možemo očekivati iznenađenja u budućnosti.

MagMe: Zanimljivo je vidjeti tri psihologinje udružene – kako je započelo vaše partnerstvo?

Tara Lučev: Kao i većina stvari u životu, naša se suradnja dogodila neplanirano. Tea i ja smo na fakultetu došle do inicijalne ideje za Psidactu – aplikaciju koja roditeljima daje uvid u razvojni profil djeteta. U prvim danima to je bila igra, ideja, koncept… 2019. prijavile smo se na Startup natjecanje i ušle u finale što nas je potaknulo da svoju ideju shvatimo malo ozbiljnije. Onda smo upoznale Ivu, ja nju doživljavam kao pokretača priče. Ona je ta koja nas je potaknula da ideju iz Worda prenesemo u realnost. Donijela je novu dimenziju, novu motivaciju, koja je nama možda, u danom trenutku, nedostajala.

Mislim da smo dobar spoj – iste smo struke, ali imamo drugačije specifične interese. Tea svoj fokus stavlja na rani razvoj, Iva na obitelj i partnerske odnose, a ja na (ne)snalaženje žena u obiteljskoj zajednici i majčinskoj ulozi.

MagMe: Što aplikacija omogućuje?

Tea Klepac: Aplikacija, najkraće rečeno, omogućuje roditeljima praćenje djetetova razvoja, i to online. Rješavanjem upitnika na našoj stranici roditelji prepoznaju područje razvoja u kojem je potrebno pružiti dodatnu podršku djetetu, ali i osvještavaju jake strane njihovog djeteta.

Naime, u svom radu primijetile smo da upečatljiv broj djece treba dodatne poticaje u pojedinim područjima razvoja. Primjerice, dijete koje teže kontrolira svoju ljutnju trebat će poticaj u socio-emocionalnom području. Ova blaga odstupanja nisu dovoljno velika da bi bila prepoznata od strane roditelja niti tretirana od strane stručnjaka, ali se najčešće mogu riješiti ispravnim poticajima i aktivnostima.

Tu na snagu stupa Psidacta, jer na temelju rezultata upitnika, roditelji dobivaju priručnik s preporukama aktivnosti za dijete, ali i preporuku didaktičke igračke koja odgovara djetetovim potrebama.

MagMe: Kakve su reakcije na platformu? Kako je prihvaćena od roditelja?

Iva Gregov: Mislim da su roditelji prepoznali vrijednost i inovativnost naše usluge, dobivamo lijepe povratne informacije i one su ono što nas gura dalje kad nam postane teško, što se, dakako, događa. Mislim da su danas, možda više nego ranije, roditelji anksiozni u vezi djetetova razvoja, žele imati što više informacija o djetetu kako bi bili sigurni da podržavaju djetetov razvoj na “ispravan” način.

Ne mislim da roditelje motivira ideja da im dijete bude “najbolje”, već da su svjesni da živimo u vremenima u kojima je važno pripremiti dijete na sve ono što život nosi – od školskih obaveza, društvenih odnosa, sportskih natjecanja, osamostaljivanja… Sve ono što jednom djetetu može predstavljati veliki izvor stresa u slučaju da se ne osjeća adekvatno, tj. ne ispunjava očekivanja zajednice. Značajan broj roditelja nam se javlja s vlastitim iskustvima iz djetinjstva koja se mogu, iz odrasle perspektive, činiti i banalnima. Primjerice, da su najlošije čitali u razredu i da su gotovo svaki sat hrvatskog bili uznemireni od mogućnosti da ih učitelj prozove. Takva su ih iskustva, koja su se najčešće mogla prevenirati, na neki način (neugodno) obilježila i prirodno je da žele svoje dijete od toga zaštititi.

MagMe: Što biste istaknule kao najbolje iskustvo kroz ovaj projekt?

TL: Najvažnije što nam je Psidacta dala, nama kao ljudima, a posebice kao mladim ženama je osjećaj da smo sposobne. Da se možemo nositi s mnogo toga, primjerice, hrvatskom birokracijom, i da se u našoj državi ipak može odabrati neki drugačiji smjer, krenuti neutabanim putem.  Da se ne zavaravamo, mi smo imale svojevrsnu privilegiju da krenemo ovim putem. Sigurne smo da u našoj zajednici postoji još veliki broj predivnih ideja koje, zbog okolnosti života i nemogućnosti svakoga da “riskira”, neće nikad ugledati svijetlo dana. Voljele bismo da je drugačije.

Kako je ova vrsta socio-emocionalnog ili komunikacijskog razvoja primjenjiva i na odrasle?

TK: Samo razmišljanje o socio-emocionalnom ili komunikacijskom razvoju svog djeteta, nužno dovodi i do razmišljanja o nama samima. Kontroliramo li mi dobro svoju ljutnju? Jesmo li tijekom djetinjstva, ali i tijekom odrasle dobi, uspjeli usvojiti mehanizme primjerenog izražavanja emocija, i ako nismo, što možemo učiniti? Slično je s komunikacijom. Komuniciramo li dobro sa svojim djetetom, ali i drugima u svojoj okolini, izražavamo li svoje misli, ideje i potrebe na način koji omogućava daljnji razvoj važnih nam odnosa?

Rekla bih da je to najvažnija poruka koju roditelji dobiju za sebe. Kroz razumijevanje razvoja svog djeteta, osvještavaju, osim djetetovih, i svoje snažne i slabije strane, mehanizme koji su oni usvojili u djetinjstvu. Primjerice, roditelj koji poučava dijete kako je potrebno osjećati tugu i izraziti je, može osvijestiti kako on zapravo sebi ne dopušta da osjeća tugu, a očekuje to od svog djeteta.

Kako možemo uspoređivati praćenje razvoja djeteta i odraslih?

IG: U dječjoj dobi, uobičajeno govorimo o razvojnim miljokazima, odnosno o nekim vještinama i spoznajama koje djeca tipično usvajaju u određenoj dobi. Primjerice, za dijete od 5 godina očekuje se da spretno rukuje olovkom, ali i da prepoznaje vlastite emocije, da ih na prikladan način iskazuje te osjeća empatiju i razumijevanje za potrebe drugih. Naravno, dječji razvoj je skokovit i svako dijete je jedinstveno, ali većina djece u određenom periodu svog života prolaze kroz iste razvojne faze. I zbog toga nam je omogućeno praćenje. Odrasli ljudi nisu toliko određeni biološkim sazrijevanjem, već u mnogo većoj mjeri svojim iskustvima, osobinama, percepcijama i doživljajima, koji su kompleksni i isprepleteni. U tom kontekstu, praćenje razvoja (ili sazrijevanja) odraslih, teže se prati te ne postoje “pravila” o tome što bi osoba s 20, 30 ili 40 godina trebala moći kako bi vodila ispunjavajući život.

MagMe: Koji su planovi za budućnost?

TK: Trudimo se razmišljati korak po korak, iako nam mašta radi i imamo velike planove za budućnost. Ljepota ovog projekta je što on ima mnoge slojeve te više glavnih aktera. Želimo staviti jednaku važnost na ispunjenje punih potencijala svakog djeteta i na podršku i brigu za zajednicu koja se brine o tom dijetu. Prema tome, nama je glavni cilj da Psidacta postane početni korak za svakog roditelja koji promišlja o razvoju svog djeteta i želi dobiti bitne informacije o tome kako pratiti i poticati taj razvoj. S druge strane, cilj nam je kroz Psidactu (kroz podršku, savjetovanje i psihoterapiju) pružati podršku i cijeloj zajednici koja okružuje dijete (primarnoj obitelji, majkama, odgojiteljima i ostalim stručnjacima koji rade s djecom predškolskog uzrasta).

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije:Pscidacta