MAGnificent Women: dr. Maja Malić o izazovima kirurškog poziva i važnosti stalnog preispitivanja vlastitog rada

S doktoricom Malić već smo imali priliku razgovarati o rinoplastici i važnosti individualnog pristupa svakom pacijentu, a ovoga smo je puta poželjeli upoznati iz nešto drukčije perspektive. Iza nje su tisuće operativnih zahvata, brojne međunarodne edukacije i godine iskustva, ali i odluka da već izgrađenu karijeru u Skopju ostavi iza sebe i započne novo poglavlje u Zagrebu. Danas sa suprugom Mislavom vodi vlastitu polikliniku, a unatoč brojnim profesionalnim postignućima, neprestano preispituje vlastiti rad, traži prilike za usavršavanje i postavlja si nove izazove.

Kako je izgledao njezin profesionalni put, što je naučila od svojih roditelja, zašto smatra da je kirurgija više od zanimanja te kako sa suprugom gradi zajedničku poslovnu priču, otkrila nam je u razgovoru u kojem smo se dotaknuli i položaja žena u kirurgiji, odnosa s pacijentima te budućnosti estetske kirurgije.

MagMe: Odrasli ste uz oca neurokirurga i majku psihijatricu. Što ste od njih, možda i nesvjesno, najviše usvojili o odnosu prema poslu, ljudima i odgovornosti?

dr. Maja Malić: Moj otac oduvijek je bio potpuno posvećen poslu. Za njega radni dan nikada nije imao jasno određen kraj. Svoje je pacijente obilazio više puta dnevno, a nerijetko i noću. Od njega sam naslijedila posvećenost najsitnijim detaljima, perfekcionizam, ali i taj možda ne potpuno zdrav odnos prema poslu u kojem ne postoji jasna granica između profesionalnog i privatnog života. Teško mi je jednostavno završiti radni dan i isključiti se.

Od majke sam naslijedila nešto sasvim drugo – iskrenost i potrebu da otvoreno izražavam ono što mislim i osjećam. Ne filtriram uvijek svoje misli i emocije, što možda ne odgovara svima, ali to je dio mene. Odrastajući uz njih, usvojila sam i uvjerenje da, ako nešto želiš napraviti kako treba, moraš biti spreman sam preuzeti odgovornost. Prvo moraš sebi jasno odgovoriti što zapravo želiš, a onda pronaći način da to ostvariš. Nikada se nisam bojala krenuti u nešto novo, koliko god veliko ili teško izgledalo.

Kako pojesti slona? Zalogaj po zalogaj. To je filozofija kojom se i danas vodim.

MagMe:  Kad ste shvatili da se želite baviti upravo kirurgijom i koje ste osobine kod sebe s vremenom prepoznali kao ključne za taj posao?

MM: Mislim da sam to znala puno prije nego što sam uopće znala što kirurgija zapravo jest. Kao djevojčica imala sam lutku bebu za koju sam bila uvjerena da je prava osoba. Bila je jako bolesna i redovito sam je operirala. Morala sam joj izvaditi komad vate, ušiti bateriju, a kasnije je dobila i feder od kemijske olovke, zrno graha umjesto bubrega i mali plastični tanjurić. Sve su to bile ozbiljne operacije, naravno, uz anesteziju u venu i masku za kisik.

Medicinu sam zapravo upisala jer je to bio jedini način da postanem kirurginja. A trenutak kada sam osjetila da sam na pravom mjestu dogodio se tijekom moje prve septoplastike.

Imala sam neobičan osjećaj da se moje ruke, instrumenti i slojevi tkiva već odnekud dobro poznaju. Sjećam se da sam pomislila: ovako se valjda osjećaju ljudi koji su talentirani za glazbu ili sport, što ja definitivno nikada nisam bila. Jednostavno krenu i osjete da je to to.

S vremenom sam shvatila da su mi najveće prednosti odlučnost, posvećenost detaljima i sposobnost da se potpuno udubim u ono što radim. U operacijskoj sali mogu ući u takav hiperfokus da vanjski svijet i vrijeme gotovo prestanu postojati. To je istovremeno i moja najveća mana. Teško je biti potpuno predan nečemu, a istodobno održavati balans u svemu ostalom.

MagMe: Od početka karijere puno ste ulagali u dodatne edukacije i usavršavanje u inozemstvu. Zašto vam je bilo važno izaći iz okvira formalnog obrazovanja i koliko je to odredilo smjer vaše karijere?

MM: Oduvijek imam određenu averziju prema kvaziautoritetima. Profesorima koji puno filozofiraju, a nikako da dođu do poante. S druge strane, najveći stručnjaci koje sam upoznala često su nevjerojatno jednostavni ljudi. Znaju objasniti i najkompleksniji problem tako da imate osjećaj kao da listate dječju slikovnicu i svi se dijelovi slagalice sami poslože. Bez nepotrebnog kompliciranja. Pure genius.

Zato sam od početka željela učiti od ljudi koji zaista znaju svoj posao. I danas nastojim posjetiti vodeće kirurge iz svoje struke, provesti vrijeme s njima u operacijskoj sali i vidjeti kako izgleda njihov cijeli proces, od početka do kraja. Od svakoga pokupim nekoliko stvari koje mogu primijeniti u vlastitom radu.

Ali ne učim samo od velikih imena. Puno toga možete naučiti od početnika, medicinskih sestara, pa i od samih pacijenata. Važno je samo ostati otvoren.

Moja današnja operacija u mnogočemu se razlikuje od one koju sam radila prije dvije godine. A ta se drastično razlikovala od one tri godine ranije. I nadam se da će tako biti dok god radim ovaj posao. Želim da se moj rad neprestano rafinira, filtrira, nadograđuje i evoluira.

MagMe: U Skopju ste već imali izgrađenu karijeru kada ste se preselili u Zagreb i krenuli ispočetka. Kako danas gledate na tu odluku i sve što vam je ona donijela?

MM: U Skopju sam već bila specijalistica, na doktorskom studiju i redovito sam operirala rinoplastike, ali i kompleksne endoskopske zahvate na sinusima i bazi lubanje. Dolaskom u Zagreb morala sam se ponovno vratiti na fakultet, položiti osam ispita kako bih nostrificirala diplomu, zatim državni ispit pa nostrificirati specijalizaciju.

A zašto sam se preselila? Zaljubila sam se. Mislav i ja smo oboje vrlo brzo shvatili da je to to i nisam previše razmišljala. Spakirala sam stvari, povela svoju kćer koja je tada imala osam godina i došla u Zagreb.

Ne bih rekla da mi je bilo teško. Bilo je nepoznato, ali nikada nisam razmišljala o cijelom putu koji je preda mnom. Gledala sam samo sljedeći korak i rješavala stvari jednu po jednu. Vjerujem svojoj intuiciji i tom nekom unutarnjem kompasu. Kada osjetim da je nešto ispravno, ne trebam znati baš svaki korak unaprijed da bih krenula.

MagMe: Danas izvodite između 250 i 300 operacija nosa godišnje, a iza vas su tisuće zahvata. Broj pacijenata svakako je jedna potvrda uspjeha, no prema kojim još kriterijima vi danas procjenjujete vlastiti rad i profesionalni uspjeh?

MM: Michelangelo je navodno rekao: “Vidio sam anđela u mramoru i klesao dok ga nisam oslobodio.” Nisam baš Michelangelo, ali razumijem što je htio reći. Kad gledam lice, često imam osjećaj da je rezultat već tamo, samo treba posložiti sve te male dijelove slagalice.

Prema svom radu sam ekstremno kritična. Uvijek vidim nešto što je moglo biti bolje. I onda tražim tko baš taj detalj radi bolje od mene, pa odem vidjeti kako. To mi je jedan od najdražih dijelova ovog posla – uvijek postoji nešto novo što mogu naučiti i odmah primijeniti.

Posebno mi je drago što smo Mislav i ja počeli raditi zajedno. Imamo neke sličnosti, ali i dosta različitih kvaliteta, pa se odlično nadopunjujemo. I doma i na poslu. Mislim da smo zajedno uspjeli stvoriti nešto što nijedno od nas ne bi moglo na isti način samo.
A uspjeh? Ne znam postoji li za mene neka konačna točka. If you get to the top of the mountain, find a bigger mountain. (“Ako stigneš na vrh planine, pronađi veću planinu.”) I još jedna koja mi je posebno draga: I didn’t get this far to only get this far. (“Nisi došao ovako daleko da bi samo ovoliko postigao.”)

MagMe: Estetska kirurgija traži medicinsko znanje i tehničku preciznost, ali i razvijen osjećaj za estetiku. Što je, po vama, najvažnije imati da biste u ovom poslu bili zaista dobri?

MM: Na našim specijaliziranim kongresima često pomislim koliko su kirurzi zapravo specifični ljudi. Izrazito bistri, a istovremeno umjetnici u duši. Posebni neki primjerci. Ali vidim i kolege koji jako puno uče, trude se i imaju ogromno znanje, a jednostavno im nedostaje ta vizija. Ne vide onog anđela u kamenu o kojem smo govorili. Mogu napraviti tehnički korektan rezultat, ali osjeti se da nešto nedostaje.

Mislim da je ključna upravo sposobnost da vidite rezultat prije nego što uopće počnete operirati. A onda morate znati kako do njega doći. To nije crno-bijelo, mnogi putevi vode do istog cilja. Treba znati što napraviti, što ne napraviti, koga operirati, a koga ne. Kada stati, ali i kada nastaviti, čak i kada biste najradije završili.

I onda dolazimo do ljudi. Rinoplastika je iznimno kompleksna operacija, po meni jedna od najkompleksnijih u plastičnoj i rekonstruktivnoj kirurgiji. Ali ljudi su još kompleksniji. Nije lako istovremeno biti kirurg, psiholog i edukator, a ponekad nekome trebate poslužiti i kao boksačka vreća.

Zato nije dovoljno samo znati napraviti lijep nos. Morate znati prepoznati što je za osobu ispred vas dobar rezultat i možete li joj ga zaista pružiti.

MagMe: Vaš se posao uvelike temelji na povjerenju između dvoje ljudi. Što ste kroz godine rada s pacijentima naučili o ljudima i što danas smatrate najvažnijim u odnosu liječnika i pacijenta?

MM: Rinoplastika nije jedan dan u operacijskoj sali. To je putovanje koje traje najmanje godinu dana, a odnos liječnika i pacijenta za mene je partnerstvo. Kao i svako dobro partnerstvo, mora se temeljiti na zajedničkoj viziji i obostranoj želji da dođemo do najboljeg mogućeg rezultata.

Pacijent mora znati što može očekivati od mene, a ja moram razumjeti što on želi. Ne moramo se u svemu odmah složiti, ali moramo moći otvoreno razgovarati. Povjerenje ne znači da pacijent samo kaže “radite što mislite da je najbolje”, nego da zajedno znamo prema čemu idemo.

MagMe: Što vam u poslu danas predstavlja najveći profesionalni izazov, a što vam je na početku karijere bilo teško, dok vam s iskustvom nije postalo gotovo prirodno?

MM: Danas mi je najveći izazov proširiti fokus s nosa na cijelo lice. Dobar dio ljudi ni ne zna da imam dva međunarodna specijalistička certifikata, iz otorinolaringologije i kirurgije lica, te da radim estetske zahvate na cijelom licu. Mislav i ja zajedno radimo deep plane facelift i endoskopsko podizanje gornje i srednje trećine lica. Volim što sada možemo gledati lice kao cjelinu i kombinirati različite tehnike ovisno o tome što osobi zaista treba.

A ono što mi je na početku bilo najteže naučiti nema veze sa samim operiranjem. Najteže je naučiti kada ne operirati. Danas puno ranije prepoznam kada netko nije dobar kandidat za zahvat. Naučila sam postaviti prava pitanja već na konzultacijama, jasno objasniti što je moguće, a što nije, i reći “ne” kada mislim da je to ispravna odluka. To je dio iskustva koji se ne vidi na fotografijama prije i poslije, ali je iznimno važan.

MagMe: Kontinuirano usavršavanje obilježilo je cijelu vašu karijeru, a danas ste i sami u poziciji svoje znanje prenositi drugim liječnicima. Kako se vaš odnos prema učenju mijenja s iskustvom i gdje danas vidite najviše prostora za vlastiti profesionalni razvoj?

MM: I prenošenje znanja se uči. Ulogu mentora ili priliku da održim predavanje doživljavam kao privilegiju, ali i kao priliku da nekome skratim put koji sam sama morala proći. Imala sam fantastične učitelje od kojih sam naučila ne samo kirurške tehnike nego i kako prenijeti iskustvo. A imala sam i primjere kako to ne raditi. I danas, dok nešto objašnjavam drugima, često i sama naučim nešto novo.

Učim s jednakim entuzijazmom kao na početku. Ne smeta mi promijeniti nešto što radim sasvim dobro ako vidim da postoji bolji način, čak i kada to znači da se moram ponovno prilagođavati. Nadam se da će mi tako biti dok god operiram. A gdje se vidim dalje? Idem korak po korak. Ne moram unaprijed znati cijeli put – obično se sam pokaže.

MagMe: Iako je broj žena u kirurgiji posljednjih desetljeća značajno porastao, one su i dalje slabije zastupljene na najvišim pozicijama u struci. Kako vi gledate na položaj žena u kirurgiji danas i postoje li izazovi za koje smatrate da ih tek trebamo prevladati?

MM: Nikada se u operacijskoj sali nisam osjećala manje sposobnom od bilo kojeg muškog kolege.

Kad se osvrnem, mogu se sjetiti dosta komentara poput “žena nije kirurg, a ako je kirurg, onda nije žena”. Znali su mi reći i: “Što si se obukla kao neka curica, još će netko pomisliti da si žensko.” Ali takve sam komentare uvijek više doživljavala kao njihovu slabost nego svoju.

Mislim da je jedan od najvećih izazova prihvatiti koliko ovaj posao traži, bez obzira na to jeste li žena ili muškarac. Ako očekujete balans i neku zlatnu sredinu, teško ćete ih ovdje pronaći. Kirurgija nije klasičan posao, više je poziv. Ne živite ga samo vi nego, na neki način, i cijela vaša obitelj.

Mladoj liječnici koja razmišlja o kirurgiji rekla bih da u glavi prođe sve alternativne scenarije. Ako ne bi bila kirurginja, postoji li nešto drugo što bi je jednako ispunjavalo? Možda neki drugi, lakši put koji bi za nju bio bolji? Ako nakon svega i dalje želi biti kirurginja, neka hrabro krene. Takve žene obično ne treba puno motivirati. One već dobro znaju gdje pripadaju.

MagMe: Sa suprugom Mislavom dijelite i život i profesiju. Što ste kroz godine naučili jedno od drugoga kao kolege i u čemu se profesionalno najviše razlikujete?

MM: Mislav je puno bolji od mene u organizaciji i optimizaciji vremena i resursa. Mene lako ponese kreativni dio posla i onda mi takve stvari postanu dosta apstraktne. Ja sam spontana, on planira. Ja se mogu beskrajno baviti jednim detaljem, a on u glavi ima jasne korake i zna kako doći do završetka. Dobra smo kombinacija. I da, Mislav je moj drugi najstroži kritičar. Prvi sam, naravno, ja.

Relativno smo nedavno počeli raditi zajedno, pa me još uvijek veseli gotovo svaki dio toga. Lijepo mi je što ujutro zajedno odvedemo djecu u školu pa idemo na posao. Što se tijekom dana možemo pitati za mišljenje, uključiti jedno drugo u konzultacije ili zajedno razmišljati o nekom zahvatu. A lijepo je i što napokon ponekad možemo otići zajedno na ručak.

MagMe: Nedavno ste otvorili Polikliniku Malić, fokusiranu isključivo na kirurgiju i estetiku lica, nosa i uha. Kakvu ste kliniku željeli stvoriti i što vam je bilo najvažnije kada ste sve mogli postaviti prema vlastitoj viziji?

MM: Željeli smo stvoriti pravu boutique kliniku: mjesto gdje je pristup potpuno personaliziran, gdje se pacijent osjeća kao kod kuće, a istovremeno dobiva vrhunsku medicinsku uslugu. Važno nam je i jedno i drugo.

Oko kvalitete nema kompromisa. Svjesno smo ograničili broj operacija koje izvodimo u jednom danu jer ne želimo da velika potražnja utječe na vrijeme i pažnju koje posvećujemo svakom pacijentu.

Zbog toga se stvaraju liste čekanja, ali ne želimo da se itko osjeća kao još jedan termin u rasporedu. Važno nam je cjelokupno iskustvo pacijenta, od prvog kontakta do posljednje kontrole. Još smo na početku, još puno toga gradimo i slažemo. Ali sretni smo kako napredujemo i lijepo je vidjeti da ono što smo zamislili polako postaje stvarnost.

MagMe: Estetska kirurgija posljednjih se godina ubrzano razvija, kako u tehnikama i tehnologiji tako i u očekivanjima pacijenata. Koje promjene smatrate najvažnijima i kako zamišljate budućnost svoje struke?

MM: U rinoplastici smo se od smanjivanja i uklanjanja tkiva sve više okrenuli očuvanju vlastite anatomije. I u kirurgiji lica općenito cilj su prirodni rezultati i što manje invazivan pristup. Tehnologija je pritom jako napredovala. Mi pratimo taj razvoj i radimo s najsuvremenijim uređajima, ali uređaj je ipak samo alat u rukama kirurga.

Promijenili su se i pacijenti. Posljednjih godina dolaze s puno informacija s društvenih mreža, a sada je tu i umjetna inteligencija koja im može napraviti simulaciju izgleda, pa čak i predložiti plan operacije. Problem je što takve slike i planovi često nemaju puno veze s onim što je na stvarnom licu moguće postići. Zato je razgovor s pacijentom danas važniji nego ikad.

Ne znam točno kako će kirurgija izgledati za deset godina, ali znam što ne želim da se promijeni. Ja nisam ni Bog ni robot. Jasno kažem što se od operacije može očekivati, a što ne. Ponekad pacijentu kažem: “Da ste mi sestra ili kći, ne bih vas operirala.” Koliko god tehnike i tehnologija napredovale, želim da uvijek ostane prostora za takvu iskrenost.

* Ako vas zanimaju teme slične ovoj predbilježite se na MagMe newsletter! Svoju email adresu možete upisati u predviđeno mjesto niže na stranici.

Fotografije: Marija Gašparović

Zahvaljujemo se Sage Concept Storeu na ustupljenom prostoru za snimanje.

Članak je izrađen u suradnji s Poliklinikom Malić.