U zadnje vrijeme sve više ljudi oko mene naglašava da je prezaposleno i da nam je svima prijeko potreban takozvani digital detox. Svi međusobno jedni drugima govorimo kako smo u žurbi, kako ništa ne stižemo i potajno ispod oka gledamo one koji nisu. Paralelno sva druženja i kave na kojima se nalazimo provodimo na mobitelima zureći u ekran, prelistavajući Instagram i zapravo ne slušajući osobu preko puta nas, ali to je “ok” jer u 90% slučajeva ni ta druga osoba ne sluša nas. Svi mislimo kako mi nismo ta osoba koja stalno bulji u mobitel i ne primjećuje svijet oko sebe ali, htjeli ili ne, svi smo manje-više postali takvi.


Upravo zato me veselio izazov u suradnji sa SenSiom u kojem sam kroz 15 dana trebala svesti korištenje mobitela na minimum (ono što mi je potrebno za faks i posao te osnovnu komunikaciju sa svojima). Uz to barem sat vremena ujutro od buđenja i isto toliko navečer prije nego što idem spavati trebala sam provesti bez mobitela. Kada smo raspravljali o izazovu, mislila sam kako ću to izvesti bez problema jer ionako pokušavam svako jutro i večer odvojiti samo za sebe, bez da provjeravam koje su novosti u svijetu.

No ono čime je zapravo ovaj izazov rezultirao svakako nisam očekivala. Prvih par dana odlučila sam se buditi još ranije nego inače. Uglavnom sam na nogama već do 7 sati ujutro, no kako sam željela napraviti još neke dodatne promjene koje sam smatrala da će mi koristiti odlučila sam se svako jutro buditi u 6 sati.

Kako je zadatak bio ne koristiti mobitel – što znači nema provjeravanja mailova, čitanja vijesti niti pretraživanja, svako jutro sam odlučila raditi ono za što inače nemam vremena, a to je prošetati pse u miru, popiti kavu te doručkovati. Kada kažemo za ono što inače nemam vremena, mislim na ono što inače ne radim, jer dok pijem prvu jutarnju kavu obavezno nešto “čačkam” na mobitelu.

Prvih par dana buđenje malo prije 6 bilo je iznimno teško, no još teže je bilo zapravo zabaviti se dva sata prije nego što je svijet na nogama, a da ne posegnem za mobitelom. Iz tog razloga uvela sam doručak u svoju novu rutinu. Nikad nisam bila tip koji doručkuje, niti sam razumjela one koji mi govore da je to odlično i da ti daje energiju.
Svako jutro pojela bih SenSiu sa žitaricama. Neću lagati, u prvom tjednu stvarno sam se morala tjerati na doručak jer nisam imala potrebe za njime, no u drugom tjednu priča se počela mijenjati i doručak me počeo veseliti.


Ono što mi je zapravo najviše pasalo jest činjenica što bih sve stigla napraviti prije početka radnog dana. Svako jutro do 8 bih već bila vani, obavila kupovinu namirnica, otuširala se, stigla nešto pospremiti po kući, pripremiti plan u glavi za taj dan, obući se i srediti za dan u potpunom miru. Svaki dan je bio potpuno bez stresa. Primijetila sam da nema više one jutarnje strke, nervoze, onog pitanja “stižem li sve?”. Krajem prvog tjedna, jedno jutro sam zaspala i dan mi je počeo bez tog novostečenog mira i tišine – potpuno drugačiji osjećaj. Vraća se nervoza, jutarnja strka i buka.

Dok sam dio s ranijim buđenjem i nekorištenjem mobitela savladala bez problema, nekorištenje mobitela kroz dan bio je puno veći izazov – već sam prvi dan na kavi uzela mobitel u ruke i krenula listati potpuno nesvjesno. Spustila sam mobitel i nastavila gledati u prijateljicu s kojom sam bila na kavi, a koja do kraja kave nije dignula pogled s mobitela. Tek u ovakvim trenucima počinjete stvarno osvještavati koliko svi konstantno koristimo mobitele. Naravno, ako uzmemo u obzir da je stres sastavni dio svake osobe koja radi, možemo reći da je većini ljudi pregledavanje društvenih mreža zapravo na neki način “pražnjenje glave”.

Večernje nekorištenje mobitela rezultiralo je još ljepšim stvarima, nakon dugo vremena navečer prije spavanja gledala sam u papire knjige, a ne u mobitel. Zapravo sam zaboravila koliko je ugodno svaku večer prije spavanja pročitati odlomak, koliko je stvarno ugodnije zaspati kada zadnja stvar koju vidite nije svijetleći ekran već knjiga. Naravno ranije buđenje rezultiralo je i ranijim odlaskom u krevet pa bih svaku noć već oko 23 sata bila u snovima. Sama sam si odredila kako je 21 sat negdje optimalno vrijeme za ugasiti mobitel za taj dan.

Svaku noć, kako sam imala više vremena nego uobičajeno, odlučila sam napraviti stvari koje odgađam već dugo – sortiranje kozmetike, pospremanje ljetne garderobe, pripremanje stvari koje ću ujutro obući. I ujutro se budila potpuno mirna i smirena.
Inače sam dosta neorganizirana osoba, ali bez pretjerivanja, nakon dugo vremena imala sam osjećaj da je moj svakodnevni život u potpunom redu i miru. Sve sam stizala, dani su mi bili ispunjeniji i konkretniji. Svaki dan sam sve više i više shvaćala do koje mjere mobiteli i bespotrebno buljenje u njih oduzima vremena. Svela sam korištenje istih na minimum, no to ne znači da nisam par puta kroz dan otišla na Instagram, pogledala što je tko objavio, ili objavila sliku. Jesam, no onda kada me zaista zanimao Instagram, a ne iz dosade i navike. I vjerujte mi – nikad više se ne vraćam na staro. Ova nova navika ostaje do daljnjega.